Europsko prvenstvo 1942

Nacizam u Njemačkoj, socijalizam/komunizam u SSSR i fašizam u Italiji predstavljaju političke religije, odnosno oblik sakralizacije politike koju obilježava vlast koja zahtjeva potpuno prihvaćanje dogme službene ideologije, koja se nastoji uvući u sve sfere života, prožeti svaki aspekt života pojedinaca i zajednice, i time preuzeti obilježja religije, kao što su npr. svete knjige, sveti nauk, sveci, vjernici, inkvizicija (tajna policija), motiv borbe dobra i zla, motiv spasenja i povratka časti itd. Zbog toga su političke religije obično progonile i nastojale zamijeniti postojeće religije. Politička religija ne prihvaća istovremeno postojanje drugih političkih ideologija i pokreta, poriče autonomiju pojedinaca u odnosu na zajednicu, pripisuje obvezu poštovanja svojih zapovjedi i sudjelovanje u političkom kultu, osvještava nasilje kao legitimno oružje u borbi protiv neprijatelja i kao instrument obnove. Prema tradicionalnim institucionaliziranim religijama odnosi se neprijateljski, nastojeći da ih eliminira, ili se trudi da s njima uspostavi simbolički odnos iz računa. Političke religije su više spiritualne od političkih ideologija, a javljaju se kao odgovor na ''krizu smisla'' kod ljudi, s ciljem stvaranja raja na ovom svijetu.^[1]

Zapadnoeuropski političari nisu 1930-ih u nacističkoj Njemačkoj vidjeli opasnost po europski poredak. Hitler nije osporavao poredak stvoren na zapadnim granicama Njemačke već je zahtijevao promjene na istočnim granicama gdje je ona dobila borbu u Prvom svjetskom ratu, što nije bio besmislen program. Hitler je istovremeno mogao istupiti kao branitelj kapitalističke Europe od komunizma.[2] Nitko nije reagirao ni na Anschluss, ni na okupaciju Češke, a osobito ne na njemačke antisemitske zakone i progone Židova.

U usporedbi primjerice s SAD-om, ono što se činilo jasnim 1930-ih bila je činjenica da su SAD bile demokracija s određenim slobodama, dok je Njemačka bila diktatura koja je progonila židovsku manjinu, zatvarala disidente, bez obzira na vjersko uvjerenje, proglašavajući pritom nadmoć nordijske ''rase''. Međutim , promatrajući antisemitizam u Njemačkoj, crnci vlastitu situaciju u SAD-u nisu mogli smatrati previše različitom. U konačnici, SAD su se pridružile Engleskoj i Francuskoj u umirivanju Hitlera.[3]

I najmoćnija institucija u povijesti čovječanstva, Katolička crkva, je bila oprezna oko kritika nacističke politike. Primarni su ciljevi pape i Vatikana uoči i tijekom rata, prema kojima su prilagođavali svoju vanjsku politiku i djelovanje, bili borba oko održanja institucije Crkve i borba protiv komunizma,[4] u usporedbi s kojim su svi ostali režimi nužno bili bolji. Razlozi takvom stavu Katoličke crkve bili su jasni. Osim što je i sam bio politička religija, komunizam je u svojoj teoriji težio napuštanju imaginarnih oslonaca u životu čovjeka pa je kao takav bio nespojiv s religijskim uvjerenjima,[5] umjesto kojih je bio poželjan ateizam. S druge strane, nacisti su dopuštali postojanje Crkve,[6] napadani su politički aktivni svećenici, ali ne i kršćanska religija kao takva.[7]

Ono što je slabilo odlučnost francuskih i britanskih vlasti jest bilo sjećanje na krvavi Prvi svjetski rat, a još jedan takav rat trebalo je izbjeći pod svaku cijenu. Nijedna nije imala što dobiti novim ratom, dok su imale mnogo toga za izgubiti.[8]

Kolaboracija tijekom rata nije nužno značila i izdaja vlastite države. Kolaboracionisti su svi odreda vjerovali da će njemačke trupe za sobom donijeti Novi Poredak – jednu snažnu, miroljubivu i jedinstvenu Europu.^[9] Tijekom rata (a osobito poslije) ime norveškog nacističkog političara Vidkun Quislinga postat općeprihvaćen sinonim za izdajnika – kvislinga - označavajući marionetsku i kolaboracionističku vladu.^[10] Međutim, on je za glavnog protivnika držao britanski imperijalizam koji je iskorištavao norvešku obalu, a ne njemački nacizam,^[11] a i sam je bio uvjeren u povlašteni status Norveške kao kolijevke nordijske rase u Novom svjetskom poretku.^[12] U istočnoj Europi je problem kolaboracije bio višestruko kompliciraniji jer su tamošnji narodi bili podčinjeni vladama koje su Nijemci uklonili i zamijenili ih novim ''oslobodilačkim'' snagama  - koje će, kako će vrijeme pokazat, svojim brutalnim diktaturama zasjeniti naciste.^[13]

Nacistima je rat bio i sredstvo za rasno ''očišćenje Europe'' te stvaranje Novog svjetskog poretka.[14] S druge strane, vlade koje su vodile rat protiv Hitlera – VB, SSSR, SAD– nisu predstavljale nešto znatno drukčije od Njemačke, nešto zbog čega bi njihova pobjeda bila udarac imperijalizmu, rasizmu, totalitarizmu ili militarizmu u svijetu.[15]

• [1] Tihomir Cipek, predavanje na kolegiju ''Politička propaganda u totalitarnim režimima'' (Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij „Politologija“), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 18.XI.. 2013.; ''Prikaz knjige ''Zbornik Nikše Stančića'' '' http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=235959
• [2] Alan John Percivale TAYLOR, Uzroci Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1994., 96
• [3] Howard Zinn, Narodna povijest SAD-a, Zagreb: VBZ 2012, 447
• [4] Hans Kung, Katolička crkva. Kratka povijest, Zagreb: Alfa 2007, 225
• [5] Esad ĆIMIĆ, Drama ateizacije. Religija, ateizam i odgoj,, Sarajevo, 1971. , 108
• [6] Garry Wills, Papinski grijeh, Zagreb: Jesenski i Turk, 2015., 55
• [7] Tihomir Cipek, predavanje na kolegiju ''Politička propaganda u totalitarnim režimima''
• [8] Eric J. HOBSBAWM, Doba ekstrema : kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991, Zagreb, 2009., 137-138
• [9] Alaster HAMILTON, Fašizam i intelektualci : 1919-1945., Beograd, 1978., 317
• [10]Grupa autora, Povijest:  Prvi svjetski rat i poslijeratno doba (1914. - 1936.) , knjiga XVI., Zagreb 2008., 518; Michael BURLEIGH, Treći Reich : nova povijest, Zaprešić, 2012., 580
• [11] Tihomir Cipek, predavanje na kolegiju ''Politička propaganda u totalitarnim režimima''
• [12] Robert O.Paxton, Anatomija fašizma, Tim Press: Zagreb 2012., 116
• [13] Michael BURLEIGH, Treći Reich : nova povijest, Zaprešić, 2012., 530
• [14] isto, 711
• [15] Howard Zinn, Narodna povijest SAD-a,445