Napuljsko kraljevstvo

(Danas dio: južna Italija)

Nakon što je od 16.st. bilo pod, više ili manje izravnom, vlašću Španjolske, a zatim i habsburškog cara (1714-34.), na prijestolje Napuljskog kraljevstva i Sicilije dolaze španjolski Burbonci (1734-99.). Karlo Burbonski (vl 1734-59.) je poticao razvoj vještih obrtnika nakon stoljeća strane dominacije, a ima zasluge i izgradnji nezavisnog i suverenog kraljevstva. Unatoč personalnoj uniji Napulj i Sicilija će ostati ustavno odvojena područja. Kao prirodni protivnici revolucionarnih ideja Francuske, napuljski Burbonski vladar je ušao u antifrancusku koaliciju.

Nakon kratkotrajne Napoleonove Partenopjeske Republike u Napulju (1799.), francuske snage bez većeg otpora 1806. ponovno zauzimanju Napulj, ali ovaj put Napoleon na prijestolje postavlja svog brata, a ubrzo zatim i maršala Murata. Francuska vlast je ostala u sjećanju tamošnje elite kao epizoda dobre vladavine okružene stoljećima loše uprave. Ukidanjem feudalizma, feudalci su prestali biti signorije te su sada postali vlasnici svojih zemlja, a novi položaj pružao im je veću slobodu kretanja i veću inicijativu nego prije. Osim toga, dobili su naknade za gubitak nekih prava i privilegija. U međuvremenu Ferdinand je pobjegao na Siciliju koju su Francuzi bezuspješno pokušavali zauzeti. Poslije Napoleonovih neuspjeha kod Moskve (1812.) i Leipziga (1813.) talijanski napoleonidi u Milanu i Napulju usmjerili su svoje akcije na prekidanje veza s Napoleonom kako bi omogućili preživljavanje svojih kruna i kraljevstava, baš kao što je to primjerice napravio bivši Napoleonov vojskovođa Bernadotte u Švedskoj, ali su oni ostali neuspješni. Konačnim porazom Napoleona 1815.godine obnovljeno je i kraljevstvo koje će se otada pa sve do 1860. nazivati Kraljevstvo Obaju Sicilija.