Kraljevina Danska

(Danas dio: Danske, regije Skanije u Švedskoj, Norveške, Islanda)

Nakon raspada Kalmarske Unije (1523) Danska i Norveška su se našle u državnoj zajednici u kojoj je potonja, nakon pobune (1536), svedena na status danske provincije. Od 13.st do 18.st. Danci su bili pod jakim njemačkim kulturnim utjecajem, preuzevši tisuće njemačkih posuđenica u svoj jezik. Tridesetih je godina 16.st. danska elita prihvatila luteranstvo koje se širilo iz sjevernih dijelova Svetog Rimskog Carstva. Luterove su se reformne ideje mogle održati zahvaljujući raširenoj uporabi tiskarskog stroja koji je ideje učinio dostupnima u kratkom vremenu, a širile su se brzo što zbog entuzijazma oko crkvenih reformi, što zbog žudnje kraljeva i njemu odanog plemstva da si prisvoji veliko bogatstvo konfiskacijom imanja i posjeda Katoličke crkve.

 Kao državna crkva osnovana je Danska nacionalna crkva, dok je sav katolički kler bio ili na silu preobraćen, zatvoren ili protjeran iz zemlje. Danska je nametnula luteranstvo i u Norveškoj. Također, norveški je književni jezik izumro te je u cijelosti zamijenjen danskim koji je postao jezikom obrazovnih ljudi i vladajuće klase. Norveška je trpjela zbog čestih danskih ratova, poput primjerice s moćnim hanzetskim gradom Lubeckom nakon čega on zauvijek gubi prevlast na Baltiku. Također, razdoblje između 1560. i 1720. bilo je prožeto pojačanim sukobima Švedske i Danske oko uloge vodeće sile na Baltiku, a obilježit će ga čak šest višegodišnjih međusobnih ratova. Danska će se afirmirati kao velika sila tek početkom 17.st.