Kijevska Rus

(Danas dio: zapadna Rusija, centralna i zapadna Ukrajina, Bjelorusija)

Pretpostavlja se da je slavensko stanovništvo s riječju ''Rus'' nazivalo varjaške knezove i vojsku, ali budući da su se ubrzo i varjazi slavenizirali te da su Slaveni ulazili u njihovu vojsku, ''Rus'' će postati oznaka za svo stanovništvo države. Do širenja i učvršćivanja naziva ''Rus'' na Slavene istovremeno dolazi zbog vanjskih neprijatelja Poljaka, Bugara iz Kame, Hazara i naroda s Kavkaza, a ponajviše protiv Bizanta. Država je bila u rukama malobrojnih Rjurikovih potomaka, a i sami vladarevi podanici su posjedovali vlastitu družinu i vlastite podanike. U 10.st. elita je prihvatila grčki oblik kršćanstva, što je bilo, zahvaljujući njenom hijerarhijskom ustrojstvu, važan instrument kneževe svjetovne vlasti i njegove vlasti nad vazalima. Društvo jest bilo pokršteno po zapovjedi svoje političke elite, ali je još stoljećima ostalo pogansko u svijesti.

Vlast ''velikog kneza'' je u osnovi vojna vlast, a ona se, kao i drugdje u kršćanskoj Europi, opravdavala citatima iz Biblije, što znači da ju se tumačilo kao znak Božje volje. Krajem 11.st. dolazi do dijeljenja dinastije te se izdižu nove snage: moćne kneževine oko središta Suzdalj Vladimir, Galič, Polock-Minsk, Perjaslav, Černigov, Murom-Rjzan, Smolensk i Novogorod. Država tijekom 11. i 12.st. zapravo živi u uvjetima trajnog nereda, pa će kao takvo propasti pod naletima Tatara koji 1240. osvajaju Kijev, a njeno će se središte otada početi premještati sjevernije - u Moskvu.