Englesko kraljevstvo

(Danas dio: Engleska, Wales, regije Nove Akvitanije i Nord-Pas de Calais u Francuskoj)

Iz činjenica da je engleski kralj imao feudalna prava na brojne teritorije u Francuskoj, između te dvije države u prvoj polovici 14.st. izbija sukob koji će se s rijetkim periodima mira rastegnuti na više od sto godina (1337-1453), a činiti će ga zapravo niz pojedinačnih ratova.  U borbu je bilo uključeno nekoliko engleskih i francuskih generacija u spomenutih više od sto godina. Iako sukobljene stane su vodile sporadične borbe oko iste stvari još od 12.st. Iako je tijekom tog razdoblja ratna sreća bila promjenjiva, pri čemu je engleski kralj osvojio čak i područje oko Pariza, u konačnici Englezi su bili poraženi. Nakon toga Engleski kraljevi su odustali od presezanja na teritorij u kontinentalnoj Europi i posvetili su se Otočnoj politici.. I dok su kontrole za Irske i Walesa bile važne za Englesku trgovinu i sigurnost, Škotska je viđena kao prirodni saveznik Francuza.

U ruralnoj Engleskoj stvarna je moć bila u rukama visokog plemstva, potomaka ljudi koji su kralju nametnuli Magnu Cartu (1215), kao i tisuća zemljoposjednika te bezbrojnih pravnih tijela, crkvenih i svjetovnih. Crkva nije bila pod kraljevskim nadzorom do 16.st. Gradovi su često imali samoupravu i, što je presudno, najvažnije trgovačko središte u zemlji – Londonski City, bilo je gotovo posve autonomno. Postoje određeni temelji da je u srednjovjekovnoj Engleskoj među običnim pukom već postojao, u većoj ili manjoj mjeri, ''nešto što je blizu modernog nacionalnog patriotizma''. Naime, engleske državne granice stoljećima nisu mijenjale, kraljeva vlast je bila ograničena putem Parlamenta, razvio se zajednički jezik, književnost, jedinstvo sudova i poreza te, možda i najvažnije, smisao za povijesno jedinstvo i zajedništvo, čiji su osjećaji osnaženi najprije Stogodišnjim ratom i antifrancuskim raspoloženjem, te u stoljećima kasnije i nasuprot stranoj vojnoj (Španjolskoj) i vjerskoj (papi) opasnosti.