Poljsko - Litavska Unija

(Danas dio: centralna i istočna Poljska, Bjelorusija, zapadna i centralna Ukrajina, Litva, dijelovi Latvije)

Poljski je jezik postao vladajućim jezikom, a poljska kultura kulturom vladajuće klase. Tijekom 16. I 18.st. dolazi i do snažne polonizacije gradova i svećenstva, što među litavskom elitom nije izazivao nikakav otpor. Šljahta (plemstvo svih kategorija) je činila oko 10% ukupnog stanovništva što je državu razlikovalo od drugih europskih država u kojima je bilo tek 1,5-2% plemstva, stoga ne čudi što je Poljsko-Litavska država dobila oblik prave plemićke države ili izborne monarhije. Naime, nasljeđivanje trona je moglo biti odobreno samo od strane cjelokupnog plemstva. Ono je pak tražilo vladara bez ambicija i riskantnih poteza u vanjskoj politici koji bi dovodili do osnaživanja njegove moći. I dok su Europu u 16. i 17.st. potresali vjerski ratovi, poljsko-litavski vladari si jednostavno zbog raznolikog sastava stanovništva morali priuštiti vjersku toleranciju, što je tada u kršćanskim zemljama bila neobična pojava.

 Također, među poljskim plemstvom dolazi do razvoja sarmatizma (nazvanog prema Sarmatiji, antičkom nazivu za područje koje omeđuju Don, Visla, Dnjepar, Crno i Baltičko more, kojim su oni ukazivali na svoje sarmatsko podrijetlo negirajući time ono slavensko kako bi se i etnički odvojili od niže društvene klase. Ono je ujedno bila i obrana od teutonizma, ali i ukazivanje na svog prava za teritorijem koje je nekad obuhvaćala Sarmatija.