Europsko prvenstvo 1878

Jednostavno ne postoji jedinstveni kriterij (isti jezik, kultura, povijest, religija, zajedničko porijeklo) što neku zajednicu čine nacijom, a drugu ne. Oni se razlikuju od slučaja do slučaja. Kreiranje nacije će se odvijati kako u već stoljećima formiranim državama poput Francuske, Španjolske, Nizozemske ili skandinavskih zemalja tako i novoformiranim poput Grčke (1821), Belgije (1831), Italije (1861), Njemačke (1871), Rumunjske, Bugarske, Srbije, Crne Gore (sve 1878), ali i unutar multietnički carstava poput Osmanskog (Turci, Albanci, Arapi itd), Austro-Ugarske (Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci, Hrvati, Slovenci, Srbi, Poljaci, Ukrajinci), ili Rusije (Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Estonci, Finci itd). Tek se primjerice za Portugalce, Engleze, Irce i Škote može s većom sigurnošću pretpostaviti da je nacionalni identitet među širim slojevima, bio konstruiran i stoljećima prije.

Konstruktori nacije će dolazit iz redova političara, svećenika, filozofa, povjesničara, pjesnika, romanopisaca, slikara itd, a sam će proces konstruiranja nacionalnih identiteta trajati generacijama. Nacionalna zastava, himna i grb postaju tri simbola s kojima nezavisna država objavljuje svoj identitet i kao takvi oni nalažu momentalno poštovanje. Također, brojni su preduvjeti bili potrebni pri kreiranju nacije, kao na primjer razvoj demokratizacije društvenog života, ukidanje feudalizma, prometna povezanost među različitim regijama, razvoj tiska odnosno komunikacija na masovnoj razini, obvezno školstvo preko kojeg će se ideje nacije usaditi, stvaranje književnog jezika. Kako je svaka nacija morala imati i ''nacionalnu povijest'' tijekom 19.st. dolazi do prikupljanja građe o prošlim događajima što će utjecat i na nastanak moderne historiografije. U službi politike njena opsesija, ili ''domoljubna dužnost'', postaje dokazivanje homogenosti i kontinuiteta krvi, prostora, kulture i pogotovo jezika. Slike prošlosti se retuširaju tako da budu politički korisne tj povjesničari izmišljaju, preoblikuju, iskrivljavaju, odabiru, ispuštaju činjenice u svrhu dokazivanja povijesnih i etničkih prava za željenim teritorijem i s ciljem usađivanja nacionalnog identiteta. Tako će sve nacionalne države, nacije i one koje to namjeravaju postati, razviti mitove o porijeklu i vremenu, o porijeklu u prostoru, o precima, o migraciji, o oslobođenju, o zlatnom dobu, o propasti, o preporodu, o posebnim ulogama poput ''predziđa kršćanstva itd. Također, sve nacije i nacionalne države u nastajanju, pokušavale ostvariti maksimalne granice svoje države (ideja Velike države) pozivajući se na vlastite interpretacije povijesnih i etničkih prava. Ključna točka u svemu tome je kreiranje kontinuiteta što se ostvaruje projiciranjem modernih nacija i nacionalnih država s određenim antičkim ili srednjovjekovnim feudalnim tvorevinama. Stvara se iluzija da je nacija oduvijek postojala te da ju je samo trebalo ''probuditi iz vjekovnog sna'' u koji je zapala zbog raznih povijesnih okolnosti. Takva (kvazi)povijest je izašla iz akademija, društava književnika, instituta, pa zaposjela političke govornice i preplavila medijski prostor i javnu sferu, ulice, kavane, crkve, mitinge i sl, te, ono što je najvažnije, školske obrazovne sustave unutar kojih će ''u duhu nacionalizma'' odrastati  čitave nove generacije.