Cordobski emirat

(Danas dio: središnji i južni Portugal, centralna, južna i istočna (bez Katalonije) Španjolska)

Vjerski zanos i razvijena znanost omogućili su nasljednicima proroka Muhameda da uspostave kalifat koji se sredinom 8.st. prostirao od Pirinejskog poluotoka, preko Sjeverne Afrike, na istok do Afganistana. Međutim, tijekom 8. i 9. st. propada jedinstvo velikog kalifata, a na njegovim ruševinama nastaju razne arapske države. Još u 8.st. područjem nekadašnje rimske provincije Hispanije, zavladala je sunitska dinastija Omejida sa sjedištem u Cordobi koja se s vremenom osamostalila. Tek na površinski malom sjevernom području Pirinejskog poluotoka opstat će nekoliko slabih kršćanskih kraljevstava. Iako muslimanski osvajači nisu pokazali interes za preobraćenjem kršćanske i židovske populacije, prema kojima se postupalo tolerantno, elita je počela prelaziti na islam i do 10.st. Omejidska država je imala većinsko muslimansko društvo. Islamizirano stanovništvo još se nazivalo Maurima, što je u antici bio naziv za berberski narod na području sjeverozapadne Afrike. Domaći stanovnici, osobito u gradovima, prihvatili su vjeru osvajača. Bio je to postepen proces i teško je procijeniti njegove razmjere. I preobraćenici i kršćani usvojili su upotrebu arapskog u svakodnevnom životu. Otud u kastiljskom jeziku tolike arapske riječi, toponimi itd. Državi je od velike važnosti bila blizina Gibraltara, prema sjevernoj Africi, izvoru političke moći, bogatstva, regruta i robova. Zlato se prevozilo preko Sahare iz dalekog Timbuktua. Ali je Afrika mogla biti i izvor neprijateljstva Berbera i islamističkih zilota. Općenito slabost islama bila je u nepostojanju unutrašnjeg vjerskog i političkog jedinstva.

 Omejidsku državu će početkom 11.st. potresati unutrašnji politički i vjerski raskoli, što će ubrzo dovest do njenog raspada na niz manjih emirata, a Cordoba je morala prepustiti prvenstvo Sevilli. Cordoba je postala jedno od najjačih znanstvenih i kulturnih središta u Europi, a upravo su se u srednjovjekovnom islamskom svijetu čuvala antička učenja i mudrost koja su kršćanske vlasti u Europi uglavnom zabranjivale i uništavale budući da je ondje obrazovanje bilo gotovo posve ustrojeno oko Biblije. Slijedom takve politike, kod Arapa dolazi do stvaranja novog znanja u kartografiji, medicini i filozofiji, kao i u matematici i optici.