Europsko prvenstvo 1350.

Sredinom 14.st. Europu je poharala kuga. ''Progonstvo'' u Avignonu i kasniji dvostruki izbori tijekom 14.st. uvelike su potkopavali autoritet papa. Tatarski vladari daju moskovskom knezu premoć u odnosu na ostale kneževine. Muslimanska država je na Pirinejskom poluotoku svedena na prostor oko Granade. Srpski vladar Dušan zavladati će velikim područjem Balkana, a istovremeno bizantski carevi su konstantno bili u padu moći. Češki kralj Karlo Luxemburški postaje i svetorimski car, a Prag jednim od najvažnijih kulturnih i intelektualnih središta u Europi. Na ugarskom prijestolju nalazio se Ludovik Anžuvinac (1342-82) kojeg će ambicije dovesti u ratove od Napulja i Sicilije do tatarske Zlatne Horde na Crnom moru. Engleska i Francuska su se nalazile ''tek'' u prvim desetljećima beskonačnih ratova oko prava na pojedina vojvodstva u Francuskom Kraljevstvu, a kasnije i prava na francusku krunu. Srednjovjekovna stvarnost je bila takva da nisu postojale ''strane'' vladarske obitelji jer tadašnji svijet ne poznaje nikakav ''narodnosni'' kriterij pri izboru vladara. Većina je država još na početku 14.st. imala nestalne granice. Različite su političke tvorevine (kraljevine, grofovije, kneževine) bile okupljene na dinastičkom načelu, a stjecane ratovima, rodbinskim ili ženidbenim ugovorima i sl. te su kao takve često mijenjale svoje granice. Plemstvo je općenito u feudalnom društvu bilo spremno prihvatiti bilo kojeg vladara koji im garantira dotadašnje ili dodaje nove privilegije. Kriterij za opredjeljivanje ljudi za ili protiv nekog vladara su na prvom mjestu religiozni i ekonomski čimbenici, nikakvi narodnosni. Plemići nisu sebe vidjeli kao dio preostalog neprivilegiranog naroda. Širi slojevi naroda nisu ni u svojoj mašti mogli zamisliti ''oblik'' Ugarske, Francuske, Svetog Rimskog Carstva i sl. Čak su i među elitama mape bile rijetkost i nisu bile ni približno precizne.

Na početku 14.st. samo su Milano, Venecija i Pariz imali preko sto tisuća stanovnika. Tek s materijalnim napretkom od 11. do 13. st. privredna kretanja mijenjaju smjer i označavaju početak živoga preporoda grada, koji su do tada jedva i postojali, a oni koji su postojali služili su ili kao religijska središta ili u obrambene svrhe.  Srednjovjekovni grad je prožet selom. Unutar gradskih zidina gaje se vinogradi, vrtovi, a tu su čak i livade i polja, uzgaja se stoka, skuplja gnoj i balega. Pa ipak, biti gradski stanovnik ili seljak velika je razdvojnica srednjovjekovnog društva. Gradsko se stanovništvo bavilo i obrtničkom i trgovačkom djelatnosti, a osobito je klasa potonjih remetila poredak stvari u feudalnom sustavu jer su predstavljaju moćnu gospodarsku klasu koja ne pristaje podrediti se crkvenoj ili vojničkoj klasi. Stoga je nerijetko mišljenje među klericima bilo da su gradovi ''okupljališta bestidnih trgovaca i zanatlija''. Crkva je u Srednjem vijeku odlučila da je za kršćane posuđivanje novaca uz kamate grijeh, a oni koji su to i činili bili su ekskomunicirani. Budući da Židovi nisu bili dio feudalnog sistema, niti su potpadali pod vladavinu kanonskog prava, njima je bilo dopušteno baviti se posuđivanjem novca i ubiranjem profita za taj novac, stoga su neki s vremenom postali i stručnjaci za financije. Njihovo bogatstvo je uvelike utjecalo na to da postanu česta meta napada, iako je i bez toga mržnja prema Židovima bila sastavni dio europske kršćanske kulture. Stoljećima su se Židovi kristalizirali u monstruozne likove iz naše mašte koji su u bili potrebni kao žrtveni jarci za društvene tjeskobe i strahove pojedinaca.