Kraljevina Italija

Još je dvadesetih godina 19.st. započeo Risorgimento – pokret za stvaranjem jedinstvene države Italije, čiji je naziv do tog vremena služio tek kao geografski pojam za brojne manje državice na Apeninskom poluotoku. Ono se najprije očitovalo u tajnom djelovanju Mazzinijeve ''Mlade Italije'', a zatim i u neuspješnoj revolucionarnoj 1848. Budući da je bila jedina ''talijanska'' država što nije bila pod francuskom, španjolskom, habsburškom ili papinskom vlati, Pijemont je, ispočetka uz pomoć Francuske, pokrenuo stvaranje Italije. Ono je u prvoj fazi rata 1859-60. počelo oslobađanjem Lombardije i drugih sjevernotalijanskih dijelova od Habsburške vlasti. Dok se u drugoj, i konačnoj, fazi (1866-70) Italiji pripojila Venecija te naposljetku Rim i papinska država. Budući da je papa bio protivnik ujedinjenja, njegovi su nasljednici odbijali priznati ujedinjenu Italiju kao gotovu činjenicu sve do 1929.

Italija je bila napola ujedinjena pažljivim manevriranjem političara predvođenih Camilom Cavourom, a napola revolucionarnim ratom koji su vodile snage demokratsko-republikanske opozicije u vidu crvenokošuljakih dobrovoljaca pod vodstvom Pijemončanina Giuseppea Garibaldija, koji su vojno porazili Napuljsko kraljevstvo. Nakon završetka stvaranja države talijanski ideolozi kreću s konstruiranjem talijanske nacije među, kulturno i jezično raznolikim te višestoljetno politički odvojenim, stanovništvom unutar nove Italije. Ujedno, sastavni dio talijanske politike postaje iredentistički pokret (tal. irredenta – neoslobođena), odnosno priključenje područja na koja je Italija polagala izvjesna povijesna prava, a biti će usmjeren u prvom redu na teritorij u sastavu Francuske i Austro-Ugarske.