Kraljevina Irska

(Danas: Republika Irska, Sjeverna Irska)

Pohodi Engleza na Irsku započeli su pozivom jednog irskog potkralja još krajem 12.st., da bi oko 14.st. naselili gradove na jugoistoku stavivši ujedno pod kontrolu i Irski parlament. Zbog velikih kulturnih, jezičnih i institucionalnih razlika nikad nije postignuta integracija sa središnjim i zapadnim dijelom otoka gdje su prevladavala keltska plemena. Pobjeda reformacije u Engleskoj u 16.st. nije bila reakcija na pučke zahtjeve nego sredstvo koje je dvoru služilo za jačanje vlasti, a svjetovnoj eliti da opljačka Crkvu.

 S druge strane, privrženi katolicizmu, velika većina Iraca je odbacila reformaciju, što je ujedno bio događaj od ključne važnosti za udaljavanje Irske od integracije u britansku svijest i politički poredak, za razliku primjerice od Škotske i Walesa. Otpor reformaciji nije bio ograničen samo na katolička keltska područja već i na irske ''stare Engleze''. Ipak, Irski kontakti s katoličkom silom Španjolskom i postojeći strah od njene moguće invazije na Englesku, te očiglednog kolapsa vlasti nad većim dijelom Irske, utjecalo na pojačanu odlučnost Londona da se Irska zauvijek pokori. U tom je kontekstu svladan i otpor Ulstera na sjeveroistoku otoka, gdje Englezi stvaraju ''lojalističku'' zajednicu od velikog broja doseljenih protestantskih Škota, ali i Iraca koji su se odmaknuli od katoličanstva. Doduše, Španjolska i jest pokušala zauzeti Englesku, na čije prijestolje je polagala izvjesna prava, a slom njene Armade (1588) uz pomoć vjetrova Englezi će pripisivati božjoj providnosti te steći dojam da su država pod Božjom zaštitom.