Nezavisna Država Hrvatska

(Danas: Hrvatska bez dijelova jadranske obale, BiH, Srijem u Srbiji)

Većina Hrvata je sa zadovoljstvom prihvatila ratni poraz Jugoslavije i uspostavu nove države,^[1] a razloge takvog oduševljenja treba tražiti u političkim prilikama kraljevine Jugoslavije (neriješeno ''hrvatsko pitanje'', ubojstvo Stjepana Radića, Šestosječanjska diktatura, pitanje konkordata s Vatikanom, slike ''Srba'' kao uživatelja privilegija itd.).^[2]

NDH ne može biti poistovjećena samo s ustaškim režimom, kojeg su Nijemci i Talijani postavili na čelo države, već i s velikim brojem hrvatskih seljaka, radnika, profesora, činovnika, građana koji su se borili za njeno održanje.^[3] Ipak, brojni će potezi ustaške politike (predaja Splita s okolicom, stvaranje talijanske i njemačke zone djelovanja, prisutnost njihovih vojski, rasni zakoni itd.) ubrzo dovesti do razočaranja među širim slojevima te prelaska u partizane ili četnike, što će u konačnici rezultirati krvavim građanskim ratom.^[4]

Teritorijalno se država na istoku prostirala do Drine i Dunava, dok je na zapadu morala Italiji prepustiti dio Dalmacije, uključujući i Split (Zadar te Rijeka i Istra su ionako nakon raspada Austro-Ugarske bili u sastavu Italije). Glavni cilj ustaške ideologije, koji su imali i prije rata, bilo je stvaranje ''etnički čistog hrvatskog teritorija'',^[5] što će s obzirom na etnički sastav države (gotovo 50% nehrvatskog stanovništva) imati za posljedicu masovne progone i ubojstva, usmjerene prvenstveno prema Srbima, Židovima i Romima.^[6] Što se tiče muslimana, njih su ustaše smatrali ''cvijetom hrvatskog plemstva'', razmišljanje koje je izvorno iznio hrvatski političar Ante Starčević još u 19.st. ^[7]

Stvaranje NDH je imalo podršku od Katoličke crkve, iako je općenito politika Crkve tijekom rata bila mnogo složenija da bi se klasificirala kao kolaboracionistička.^[8] Takav stav Crkve je bio razumljiv iz više razloga. NDH je u dobroj mjeri institucionalizirala katoličanstvo i kao državnu crkvu i kohezivnu snagu svoje države.^[9] Osim što joj je vraćen privilegirani položaj u državi u odnosu na razdoblje Kraljevine Jugoslavije i osigurano materijalno bogatstvo, Crkvi je u najveći protivnik bio ateistički komunizam. ^[10]

Ustaški pokret je bio izraz sustava vrijednosti patrijarhalnog stanovništva dinarskog područja,^[11] bez čijeg se uvida on ne može ni shvatiti. Režim jest prihvatio brojne elemente nacističke i fašističke ideologije (kult vođe,^[12] službeni pozdrav, jednostranačka diktatura, stranačka vojska, osnivanje paralelnih službi i institucija, rasni zakoni, ''čišćenje jezika'' itd.)^[13], ali je s njima bio samo kompatibilan, ne i identičan.^[14]

Podrška i baza Pavelićeva režima je bio seljački dio hrvatskog naroda s dinarskog područja (Zagora, Hercegovina, Lika, Bosna), odakle vuče porijeklo većina ustaških visokih političkih i vojnih dužnosnika.^[15] Ustaška država je zamišljena kao proširena obitelj patrijarhalnog tipa u kojoj je sav autoritet u rukama starješine, odnosno u njenom slučaju Ante Pavelića.[16] Sam ustaški pokret, kao uostalom i četnički, bio je samo nastavak vjekovnih međuplemenskih sukoba na patrijarhalnom dinarskom području i plod stoljetnih transgeneracijskih prijenosa mržnje.^[17] Geografske okolnosti i društveno-politički procesi (Višestoljetno prilagođavanje teškim uvjetima života, česti ratovi, četovanja, izmiješano multietničko i multireligijsko društvo itd.) utjecali na način života i psihu ''Dinaraca'' (nevezano za nacionalno opredjeljenje), odnosno na oblikovanje mentaliteta čije negativne karakteristike (paranoja, narcizam i projekcije) predstavljaju plodno tlo za nastanak i razvoj etnonacionalističkih nazora.^[18] Psihološke crte etnonacionalista karakterizira sklonost beskrajnom pojednostavljivanju složene društvene stvarnosti, uz neminovno svrstavanje svega na dvije strane (''naši i njihovi'', ''dobro i loše'').^[19] Dinarac živi u stalnim strahovima i zebnjama od ''Drugih'' – susjeda,^[20]  pri čemu dominiraju teme ''žrtva'', ''žrtvovanje'', ''povijesna istina'', ''tuđe zlo'', ''naši mrtvi'' i sl.^[21] Uočljiva je i neophodnost razgraničenja, odnosno mora se točno znati i vidjeti dokle seže ''naše'', odnosno odakle počinje ''njihovo'' - valja podijeliti zemlju, šume, rijeke, gradove, kvartove, imovinu, prošlost, ljude iz prošlosti, kulturna dobra itd.^[22]

• [1] Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008., 224
• [2] Srećko Matko DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva : (1918. - 1991.) , Sarajevo, 2004., 81
• [3] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, Slavonski Brod, 2011., 407
• [4]Mario JAREB, Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb, 2010., 286; Darko DUKOVSKI, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća , sv.II., Zagreb, 2005., 182; Sabrina P.RAMET '' Nezavisna Država Hrvatska – Uvod,'' Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. (ur. Sabrina P. Ramet), Zagreb, 2009., 16
• [5] Sabrina Petra RAMET, Tri Jugoslavije : izgradnja države i izazov legitimacije : 1918.- 2005., Zagreb, 2009., 161-162
• [6] Tihomir CIPEK, ''Stoljeće diktatura u Hrvatskoj'', Hrvatska politika u XX. Stoljeću, (ur. Ljubomir Antić), Zagreb, 2004., 295
• [7] ''Marjan DIKLIĆ, ''Dr.Ante Starčević: u povodu 110.obljetnice smrti (1823-1896)'',  Pravaška misao i politika (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević, Stjepan Matković), Zagreb, 2007., 22
• [8] Eric J. HOBSBAWM, Doba ekstrema : kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991, Zagreb, 2009., 148
• [9] Vjekoslav PERICA, ''Uloga crkava u konstrukciji državotovrnih mitova Hrvatske i Srbije'',Historijski mitovi na Balkanu (ur. Husnija Kamberović ), 2003, Sarajevo, 215
• [10] Mark BIONDICH, ''Kontroverze u vezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj u vrijeme rata 1941.-1945.'', Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. (ur. Sabrina P. Ramet), Zagreb, 2009., 145; Vjekoslav Perica, Balkanski idoli, svezak 2, Beograd: XX.vek, 2006., 140
• [11] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Hrvatski identitet : trajnost i fluidnost - usporedba Kvarnera i gorske Dalmacije, Rijeka, 2006., 149
• [12] Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008., 147
• [13] Mario JAREB, Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb, 2010., 269; Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008., 147
• [14] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Zlo velike jetre, Split, 1996., 326; Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, Slavonski Brod, 2011., 411; Ivo ŽANIĆ, ''Prevarena povijest : guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1990. - 1995. Godine'', Zagreb, 1998., 330
• [15] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Zlo velike jetre, Split, 1996., 341
• [16] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, Slavonski Brod, 2011., 21
• [17] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, Slavonski Brod, 2011.
• [18] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, ''Etnopsihologijski okvir hrvatske i srpske nacije'', Migracijske teme 16/2000, 145;  Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Hrvatski identitet : trajnost i fluidnost - usporedba Kvarnera i gorske Dalmacije, Rijeka, 2006., 155; Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, Slavonski Brod, 2011. 116;  Ivo RENDIĆ-MIOČEVIĆ, ''Kako simptomi postaju dijagnoza'', http://www.matica.hr/vijenac/514/Kako%20simptomi%20postaju%20dijagnoza/; Ivo RENDIĆ – MIOČEVIĆ, ''Etnopsihologija i nacije u Iliriku'', Dijalog povjesničara – istoričara, 1 (ur. Hans-Georg Fleck i Igor Graovac ) Zagreb, 2000, 96
• [19] Dušan KECMANOVIĆ, Etnonacionalizam II, Beograd, 2014., 296
• [20] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Zlo velike jetre, Split, 1996., 127
• [21] Dušan KECMANOVIĆ, Etnonacionalizam II, Beograd, 2014., 141, 142
• [22] Dušan KECMANOVIĆ, Etnonacionalizam II, Beograd, 2014., 128