Europsko prvenstvo 1150.

Normanski su vojvode sa osvajanjima i ženidbenim vezama sredinom 12.st. imali vlast od Engleskog kraljevstva na sjeveru do golemih posjeda na jugu Francuske. Poljska doživljava usitnjavanje na polunezavisne kneževine. Kralj Leona priznaje neovisnost Portugala koji mijenja status iz grofovije u kraljevinu. Normani uspostavljaju vlast nad cijelom Sicilijom i južnim dijelom Apenina s Napuljem. Također, sredinom 12.st. završen je i Drugi križarski rat. Još otkad su krajem 11.st. islamski Turci Seldžuci zauzeli Jeruzalem, za kršćane je ugrožena ''Sveta zemlja'' postala domovina koju je trebalo braniti, stoga su brojni kršćanski plemići na poticaj pape, krenuli vojnom akcijom vratiti grad (1095). Time započinju dugotrajni tzv. Križarski ratovi na području Bliskog istoka između kršćanskih i islamskih snaga. Križarski ratovi govore o jedinstvu politički rascjepkane Europe kroz kršćanstvo, jer se ratovi iskazuju kao masovni pokreti, avanture, kolektivne strasti, zajedničke nebrojenim malim državicama.

U novom Rimskom Carstvu, koje će uskoro biti dodan pridjev ''Sveto'', traju sukobi oko prijestolja, a cjelokupno plemstvo će se opredijeliti za trenutnog cara ili njegove protivnike, što je bio i početak tzv sukoba Gvelfa i Gibelina. Careva vlast biti popraćena s čestim osporavanjima i bunama najmoćnijih velikaša.  To će ujedno biti usko povezano i sa sukobom između pape i cara koji su započeli nakon konačnog Crkvenog raskola, kada više nitko nije sporio papino duhovno vodstvo. Ugrubo, razlog je bio taj što je Crkva pokušavala upravljati državom, a car Crkvom. Prvo se odvijao oko postavljanja svećeničkih osoba u službu, borba se pretvorila za univerzalnu vlast. U početku se taj sukob činio nejednakim jer je Carstvo bilo vojno moćnije, ali je papa na raspolaganju imao prijetnje užasima pakla i prokletstva te krajnju kaznu izopćenja što je bilo zastrašujuće oružje u srednjovjekovnom religijskom društvu punom praznovjerja. Presudna metoda papinske strategije bila je ista kao i carska – podijeli pa vladaj. Kao što su carevi podbadali i nagovarali svećenike da uklone ''nedostojne'' pape, tako su i pape nagovarale vazale da uklone ''nedostojne'' careve. Vazali protiv vladara, podvazali protiv vazala, svjetovni velikaši protiv crkvenih velikaša vjernih caru, građani protiv biskupa, kmetovi protiv gospodara – tko god je mrzio i bunio se, mogao je dobiti blagoslov Crkve, uz uvjet da bude uz nju. Da zaustave dezertiranja, carevi su morali dijeliti časti.

Općenito, kroz srednji vijek je bio dominantan feudalni društveni sustav (lat. Feudum – zemljišni posjed) koji se zasniva na lancu međusobnih zavisnosti, na privilegijama i nejednakosti među ljudima, a čak je i unutar i privilegirane i neprivilegirane klase je bilo različitih stupnjeva koji su se razlikovali po svom načinu života, po svojoj moći i ugledu ili pak po podložnosti senioru. Sudbina pojedinca određena je njegovim rođenjem. Zahvaljujući razmjernoj stabilnosti pismenosti agrarnih zajednica, oštra razgraničenja stanovništva na staleže moguće je uspostaviti bez stvaranja nesnošljivih napetosti. Naprotiv, isticanjem apsolutizma i nejednakosti, one se učvršćuju i postaju prihvatljivima, s aurom neizbježnosti, stalnosti i prirodnosti. Crkva je, osobito visoki kler kao privilegirani sloj, podržavala feudalni poredak i staleško društvo. Općenito, propovijedana kršćanska poniznost i poslušnost autoritetu bili su pretpostavljeni ljudskom dostojanstvu.