Kraljevina Dalmacija

(Danas: obalni dio regije Dalmacije u Hrvatskoj, obalni dio Crne Gore)

Pojam Dalmacije se mijenjao kroz stoljeća. I dok je antička rimska provincija Dalmacija dosezala i do rijeke Drine, avarski i slavenski upadi tijekom 6. i 7.st. sveli su Dalmaciju na istočnojadranske bizantske gradove od Kvarnera na sjeveru do Kotora na jugu i njihovo usko zaleđe (Dubrovnik, Zadar, Split, Kotor, Trogir).Međutim, ne i cijela obala. Neki su manje razvijeni obalni gradovi (Biograd, Šibenik) pripadali susjednom Hrvatskom kraljevstvu, što se u srednjem vijeku prostiralo u istočnojadranskom kontinentalnom zaleđu. Naravno, srednjovjekovne granice nisu bile strogo definirane kao danas. Primjerice Šibenik je s vremenom postajao sve sličniji dalmatinskim gradovima, krajem 13. i početkom 14. stoljeća učvrstio svoj status autonomne komune, a priznavao je povremeno i vlast Venecije.

Budući da je Carigrad ponekad u Dalmaciji imao tek simboličnu vlast, od 10.st. car za upravitelje pojedinih gradova imenuje vladare kraljevine Hrvatske. Neki od njih su čak, krajem 10.st. i sredinom 11.st., počeli u svoju titulu dodavati naslov kralja Dalmacije, što je, barem u teoriji i u glavama nositelja hrvatske krune, značilo sjedinjenje tih dvaju područja pod jedinstveno Kraljevstvo. Međutim, dalmatinski gradovi su također ponekad priznavali i vlast Venecije koja je njima isto upravljala u carevo ime i uz njegovo odobrenje te, a njen je dužd, također, ubacio u svoju titulu ime Dalmacije.

Organizirani kao komune, gradovi su se odupirali svakom ugrožavanju svoje zasebnosti. Komune su bile podvrgnute samo središnjoj vlast, na čijem će se vodstvu od 12.st. mijenjati venecijanski duždevi i (hrvatsko-)ugarski kraljevi, a povremeno i mjesne hrvatske i bosanske velikaške obitelji. Također, na njih će svoje povijesno pravo, koje datira još od 5.st., polagati i Bizant. Podjele stanovnika nikada nisu išle po jezičnoj (slavenski, romanski) ili nekakvoj etničkoj liniji, već su sebe prije svega dijelili na ''Splićane'' i ''Nesplićane'' ili na ''Zadrane'' i ''Nezadrane''. Neovisni jedan od drugog, svaki je grad imao vlastitog sveca zaštitnika i snažno razvijeni lokalni patriotizam. Ipak, 1409. godine dužd je kupio prava na Dalmaciju od poraženog pretendenta na ugarsko prijestolje te će oni do kraja 18.st ostati pod vlašću Venecijanske ili Mletačke Republike. Izuzetak je bio jedino Dubrovnik koji će prerasti u samostalnu državu s aristokratsko-republikanskim upravnim sustavom (Repubblica di Ragusa).