Europsko prvenstvo 1812

Osnovne misli Francuske revolucije su bile jednaka prava za sve ljude, što je u praksi značilo rušenje višestoljetnog feudalnog poretka, i drugačiji pogled na legitimnost kraljeve vlasti koja se više ne temelji ''po milosti Božjoj'', nego ''po volji naroda'', a tu svoju volju narod ostvaruje kroz političke stranke u parlamentu. Da bi narod uopće bio u mogućnosti birati svojeg predstavnika morao bi dobiti svoja ''građanska prava'', odnosno jednakost po zakonu s dotad privilegiranim plemstvom i svećenstvom koji su gotovo u svakoj državi činili tek oko 1% ukupnog stanovništva. S ukidanjem feudalnog poretka društvo prelazi iz staleškog u građansko gdje svaki građanin, odnosno stanovnik države, ima osnovna ljudska prava, a time se ujedno i stvaraju uvjeti za nastanak novog tipa zajednice – nacije. Istovremeno, Revolucija je istakla novi tip države – nacionalnu državu u kojoj može postojati samo jedna nacija kao ''politički narod'', tj onaj koji ima pravo sudjelovati u vlasti te države. Iako je slično državno uređenje već postojalo u Velikoj Britaniji, Revolucija je nametnula ne samo ''bratstvo'' nego i ''jednakost i slobodu'' kao kriterije moderne nacije što je uistinu bilo mnogo oštrije nego engleski primjer u kojem je još uvijek bilo dosta konzervativizma i aristokratičnosti. Istovremeno, među revolucionarima je vladalo opće anticrkveno raspoloženje budući da su u Crkvi vidjeli stup koji podržava i održava staleško društvo, stoga su tijekom Revolucije stradali brojni svećenici i vjerske građevine. Jakobinci su tijekom svoje vlasti, imitirajući obilježja kršćanske religije, nastojali ''odgojiti novog građanina'', pa su u tu svrhu uveli ljudska prava simbolikom Mojsijevih ploča, kult Razuma kao najvišeg bića, štovanje ''mučenika'' revolucije (ubijeni Jean-Paul Marat) i sotoniziranje neprijatelja u zemlji (žirondinci, rojalisti) i inozemstvu.

Europski će se monarsi 1792.godine zbog straha od širenja ideja Revolucije udružit u borbi protiv nove Francuske. Ipak, dolaskom Napoleona na vlast (1799) Francuska prelazi u ofenzivu. S osvajanjima je širio ideje o jednakosti svih građana pred zakonom što je ugrožavalo temelje starih carstva i kraljevstava koji su se zasnivali na tradiciji, dinastičkim pravima i međunarodnim ugovorima. Graditelj antifrancuskih koalicija je bila Velika Britanija, Habsburgovci su bili najustrajniji protivnici, dok su Rusija I Pruska samo ponekad sudjelovale u ratovima. S druge strane, najpouzdaniji francuski saveznici bili su pojedine državice propalog Svetog Rimskog Carstva. Napoleonovi pohodi, praćeni ogromnim povećanjem tiskanja na mnogim jezicima, omogućili su širenje nacionalističke ideologije, trend konstruiranja nacije i početak imitiranja političkog modela nacionalne države kakav do tada nije postojao. Ipak, narod u većini slučajeva nije prihvaćao francuske reforme. Naročito ne oni pobožni i nepismeni, poput naroda u Španjolskoj, na jugu Apeninskog poluotoka, Tirolci i Rusi, koji su ustali da oružjem brane svoju crkvu i vladare od stranaca, bezbožnika i revolucionara. Također, vladalo je veliko nezadovoljstvo zbog cijeđenja poreznih obveznika u osvojenim zemljama za potrebe daljnjih ratovanja. Gotovo su svi pohodi i kopnene bitke do 1812. godine značile trijumf Francuske. Međutim, na moru je potpuno poražen od Velike Britanije. Međutim, dugi rat u Španjolskoj (1808-1814), otvaranje fronta na Istoku i neuspjeli pohod na Rusiju 1812. s katastrofalnim posljedicama, vodili su k Napoleonovom padu. Konačno će biti poražen od udruženih europskih snaga u bitki kod Waterlooa 1815.