Kraljevina Italija

(Danas dio: Italija, dijelovi obalne Hrvatske)

Velik se dio talijanskog društva smatrao nacijom koja je ''poražena'' u pariškim mirovnim pregovorima s kojima je Italija dobila puno manje nego što joj je obećano, a katastrofalni su radni uvjeti i gospodarsko rasulo otvarali veliku mogućnost komunističkog prevrata u državi.

Početkom 1919. u Milanu pod vodstvom bivšeg socijalista Benita Mussolinija osnovana Fašistička stranka (Fascio Italiano di Combattimento), a njihovo će im brutalno i učinkovito gušenje radničkih štrajkova i njen antikomunistički karakter osigurati naklonost industrijalca, veleposjednika, monarhije i Crkve koji u fašizmu gledali osloboditelja od komunizma.

Fašisti su u listopadu 1922. širom cijele Italije zaposjeli javne i strateške važne objekte, ustanove i vojarne, te mirno ušli u Rim, a da im se vlasti nisu nigdje suprotstavile. Ubrzo Mussolini preuzima dužnost predsjednika vlade i ministra unutarnjih poslova. Radi jedinstva nacije bili protiv demokratskog višestranačja, stoga su počeli s razbijanjem organizacija nefašističkih stranaka što je dovelo do opadanja broja štrajkova. Nakon obračunavanja s političkim protivnicima (Giacomo Matteoti), Mussolini se obračunao i s ekstremnim fašistima koji su činili revolucionarnu jezgru pokreta, Mussolini se pribojavao vlastitih militantnih sljedbenika, lokalnih rasova i njihovih squardista, što će u konačnici biti i jedan od razloga njegovih brojnih kompromisa s ostalim moćnicima u Italiji (bankari, Crkva, monarhisti itd.)

Nakon što je postao premijer poduzeo je sve korake da zadovolji Crkvu. Vjeronauk je postao obvezan u osnovnim školama, država je odvojila novac za obnovu srušenih crkvi, a ukinuti su i svi porezi koji opterećuju crkvu ili svećenika. Najznačajnije od svega, Lateranskim sporazumom (1929) Italija je uredila odnose s papom, između ostalog priznavši stvaranje papinske države Vatikana unutar Rima. Jasno, to je izmirenje osiguralo fašizmu podršku Crkve i Mussoliniju osiguralo znatnu količinu katoličkih glasova na skorašnjim izborima, ali je bilo i od presudne važnosti za popularnost pokreta tridesetih godina.

Reformama je išao na ruku krupnim zemljoposjednicima, industrijalcima i korporacijama. U fašističkoj Italiji je bio aktualan ekonomski model/sistem zvan "korporativizam". Cijela zemlja je podređena služenju korporativnih interesa i njihovih vlasnika, a narod se drži pod strogom kontrolom policije, vojske, paramilitarnih skupina, ali i temeljitim nadzorom. Vlasnici kapitala ili kapitalisti nalaze se na najvišim mogućim funkcijama i doslovno upravljaju nad cijelom sudbinom naroda, dok zakoni postaju potpuno podređeni korporativnim interesima.

Poticanje rata i nasilja pokazalo se presudnim za postizanje kohezije, discipline i eksplozivne energije fašističkih režima, stoga ga je Mussolini slavio kao izvor ljudskog napretka držeći da je ''rat muškarcima ono što je materinstvo ženama''. Unatoč takvoj retorici i razmišljanjima, na vanjskoj politici se fašistička Italija prikazivala kao jedan od glavnih pobornika svjetskog mira, tako da je Mussolini imao mnoge obožavatelje u europskim konzervativcima poput britanskih političara Winstona Chruchilla, Austin i Neville Chamberlain.  Mussolini postaje i jedini europski državnik koji se aktivno odupro širenju nacističke Njemačke mobilizirajući trupe na granici s Austrijom kada austrijski nacisti 1934. ubili njenog kancelara. Povjerenje je bilo donekle uzdrmano talijanskim napadom na Etiopiju 1935., jedinu nezavisnu afričku državu, što je prošlo bez ozbiljnih sankcija Lige Naroda jer nitko nije želio pogoršanje gospodarskih i političkih odnosa s Italijom, a uostalom i same su držale brojne kolonije u Africi i Aziji.