Osmansko Carstvo

(Danas dio: Turska, Bugarska, Grčka, Albanija, Istočna i južna Hrvatska, BiH, Srbija, centralna Mađarska, Rumunjska, Makedonija, Cipar, Egipat, Libija, Tunis, Izrael, Sirija, Libanon)

Osmansko Carstvo će tijekom 16.st. biti priznato kao europska sila s kojom se može stupiti u savez. Osmanlije su osvojena područja uklapale u svoju državu gdje su najveće teritorijalne jedinice činili pašaluci, a svaki se sastojao od više sandžaka. Njihove granice neće pratiti stare granice država na čijim su područjima organizirani. Na Sredozemlju će, pak, morati odustati od daljnjih napada nakon poraza kod Lepanta (1571) protiv udruženih kršćanskih snaga (Venecije, Savoj, Španjolske, Genove), koje je okupio papa.

 U osmanskom je društvu svakom islamskom pripadniku, bez obzira na porijeklo i socijalni status, pružana mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici. Tako su na primjer na visoku dužnost velikog vezira često postavljani odani ljudi iz danka u krvi ili Devşirme, jednog od načina popunjavanja janjičarskih i dvorskih jedinica uzimanjem djece kršćanskih podanika. Njihova prednost je bila i u tome što su bili bez korijena u sultanovoj obitelji ili zemljoposjeda, pa su kao bezopasni za prijestolje i ovisni o sultanu. Pripadnici vladajuće klase nisu dobivali posjed u trajno već samo u privremeno vlasništvo jer je zemlja pripadala državi, s njom je raspolagao sultan, stoga se može reći da je on vladao još neograničenije nego apsolutistički vladari Europe. Također, za razliku od kršćanskih vlasti, Osmanlije nisu na silu preobraćale stanovništvo, te je država prakticirala vjersku toleranciju. Ipak, zbog toga što su pape Ii katolički Habsburgovci bili glavni zagovaratelji borbe protiv islama, katolički položaj unutar Carstvo je bio puno lošiji od pravoslavnog.