Kraljevina Italija

(Danas: dijelovi sjeverne i srednje Italije)

Pod utjecajem francuskih osvajanja na sjevernoapeninskom području će najprije doći do uspostave Cisalpinske Republike (1797-1802) sa sjedištem u Milanu. Unatoč svojoj formalnoj nezavisnosti, ona je bila područje jednog vojnog okupacijskog režima sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze: stalne rekvizicije, visoki nameti, pljačkanje umjetničkih djela i sl. Njezine upravljače je birao Napoleon te oni nisu nikada raspolagali stvarnom slobodom postupanja prema emisarima Direktorija. No i s takvim ograničenjima dvije godine života Republike značile su da je po prvi put barijera municipalizma razbijena, a stanovnici iz raznih sjevernotalijanskih pokrajina našli su se zajedno na cisalpinskim skupštinama i sjednicama vladajućih tijela. Ipak, habsburške snage učinit će francuski utjecaj na tom području nestabilnim, ali pobjedom od Marenga (1800) Napoleon je ponovno učvrstio svoju vlast.

Ovaj put je od strane talijanskih uglednika, koje je sazvao Napoleon, stvorena Talijanska republika (1802-05), a kad je on sam uzeo carsku titulu proglasila se Kraljevinom Italijom (1805-1814). Obuhvaćala je područje stare Cisalpinske republike i pokrajine Veneto, Marche i Trentino. Ni ona nije nikada prestala biti satelitska država. Financijska i porezna politika bila je podvrgnuta francuskim vojnim potrebama. Teritorij koji nisu bili dijelom Talijanskog kraljevstva – Pijemont, Ligurija, Parmsko vojvodstvo, Toskana, Umbrij, Lacij – bili su nizom aneksija jedan za drugim pripojeni Francuskoj. Jedino su Sicilija i Sardinija ostale izvan Napoleonove dominacije, u njih u se sklonili naizmjenično Savoje iz Torina i Burboni z Napulja. Nakon konačnog Napoleonovog pada svi će dijelovi Talijanskog kraljevstva biti ili pripojeni Austrijskom carstvu ili s ženidbenim vezama doći pod kontrolu Habsburgovaca.