Rusko carstvo

(Danas: Rusija, Finska, središnja i istočna Poljska, Ukrajina, Gruzija, Latvija, Litva, Estonija, Kazahstan, Azerbajždžan, Armenija)

Takva prostornost je ujedno zahtijevala i iznimno centralizirano vodstvo ako je Rusija željela funkcionirati kao državna cjelina. U Rusiji se 1825. dogodio posljednji pokušaj povezan s revolucionarnim valom pod vodstvom bivših vojnih časnika koji su nadahnuti idejama Francuske revolucije nadali da mogu pretvoriti autokratsku državu u ustavni režim. Ustanku je prethodilo gotovo desetljeće ideoloških i političkih razmišljanja, ali će ipak završiti katastrofalno po urotnike. Propast tog tzv. dekabrističkog pokreta za mnogo je desetljeća paralizirala svaki pokušaj buržoaskog ustanka u Rusiji. U ruskoj je vanjskoj politici tijekom 19.st. konstanta bila stalni sukob s Osmanskim Carstvom u kontekstu Istočnog pitanja. Rusiju su još od 18.st. životni trgovački interesi vukli na Crno more i iz njega, uz kontrolu tjesnaca, na Sredozemno more.

U ostvarivanju svojih političkih i ekonomskih interesa Rusija je tijekom 19.st. mogla igrati na vjersku kartu prema balkanskim pravoslavcima pa je mirom dobila i neku vrstu protektorata nad pravoslavnim osmanskim autonomnim kneževinama Vlaškom i Moldavijom, čime je mogla utjecat i na slobodnu plovidbu Dunavom. Tim je udarena osnovica ruskoj politici, koja je preko protektorata nad kršćanima težila za protektoratom nad Osmanskim carstvom, a njena će dominacija potrajati do poraza u krvavom Krimskom ratu (1853-56) od udruženih snaga Osmanskog Carstva, Francuske i Velike Britanije.