Španjolsko carstvo

Poslije smrti zadnjega kralja iz ogranka španjolskih Habsburgovca izbija Rat za španjolsko nasljeđe (1700-1714.) između austrijskih Habsburgovca i španjolskih Burbonca uz pomoć Francuske. Završio je kompromisnim rješenjem: Burbonci su dobili prijestolje i kolonije, a Habsburgovci španjolske posjede u katoličkoj južnoj Nizozemskoj i Apeninskom poluotoku čime su postali moćniji nego ikada do tada. Rat je sveo Španjolsku na rang drugorazredne sile i doveo do porasta ambicija Francuske Luja XIV. Iako je vlast i u godinama prije pojedinim dijelovima države (poput Katalonije) gušila tradiciju, prorjeđivala posebne zakone i smanjivala važnost institucija, nova burbonska vlast i definitivno ukida sloboštine (povlastice u pravnom sustavu) Aragona, Valencije, Katalonije, Mallorca itd, ostavljajući jedino na snazi  baskijske sloboštine (područje koje je poduprlo njegovu opciju tijekom nasljednog rata (1701.-1714.). Jedino od najvažnijih prava sloboština bilo je izuzimanje obveze sudjelovanja u novačenju ili regrutiranju ako rat nije bio na njihovu području ili nije postojala volja njihovih institucija da surađuju novcem ili četama u obrani monarha.  Crkva je i dalje bila premoćna, plemstvo rastrojeno, seljaci uglavnom previše siromašni, nameti nepravedno raspodijeljeni, a obrazovao se tek uski krug, uglavnom viši sloj.

 Također, opadala je i kolonijalna moć. S vremenom će Sjeverna Amerika postati uspješnija od Južne jednostavno zato što je britanski model široko rasprostranjenih imovinskih prava, društvene pokretljivosti i demokracije funkcionirao bolje nego španjolski model koncentriranog bogatstva i autokracije, pri čemu je  malobrojnoj eliti davano pravo da iskorištava domoroce. Također, Španjolska je od samog početka manje ulagala u trgovinu, a više u teritorijalno osvajanje te nije raspolagala nijednim međunarodno značajnim trgovačkim i bankarskim gradom pa nije bila u stanju kontrolirati europsku svjetsku ekonomiju.