IMAGINARNA EUROPSKA NOGOMETNA PRVENSTVA

 ''Imaginarna europska nogometna prvenstva'' predstavljaju spoj suvremenog nogometa i povijesti Europe, a bavi se prikazom europskih prvenstava kroz prošlost u smislu što bi bilo kad bilo, odnosno kako bi izgledale nogometne reprezentacije da se natjecanje održavalo 868., 920., 1030., 1130., 1250., 1350., 1477., 1580., 1648., 1748., 1812., 1825., 1878., 1914., 1930. i 1942. – godine su odabrane zbog značajnijih promjena političkih granica u Europi.

 Kriteriji i smjernice:

• Uz svaku reprezentaciju stoji i povijesni tekst (i literatura)

• Glavni i jedini kriteriji pri selekciji jest mjesto rođenja nogometaša. Dakle, on nastupa za reprezentaciju određene političke tvorevine unutar koje mu se u određenom povijesnom razdoblju nalazi njegovo mjesto rođenja. Ako ono uopće nije ni postojalo u uzetom povijesnom presjeku onda se u obzir uzelo područje na kojem će u budućnosti to mjesto nastati.

(Uzeli smo godinu 868. i izabrali 8 povijesnih zemalja što su tada postojale. Jedna od njih je npr. Zapadna Franačka koja je okvirno obuhvaćala teritorij od današnje Katalonije na jugu, preko zapadne i centralne Francuske do Flandrije na sjeveru. Dakle, nogometnu ekipu Zapadne Franačke čine samo aktivni nogometaši rođeni na tom području, odnosno uglavnom pojedini reprezentativci Francuske, Španjolske i Belgije. Uz ekipu stoji i povijesni tekst o Zapadnoj Franačkoj toga doba)

• Ne uzima se u obzir nogometašev suvremeni nacionalni, vjerski ili rasni identitet, njegovo porijeklo, odakle su mu roditelji, gdje je odrastao i sl.

(npr. Luka Modrić, iako je Hrvat, on neće nastupati za srednjovjekovnu Kraljevinu Hrvatsku ili (Hrvatsko-)Ugarsko kraljevstvo ili Habsburšku monarhiju) već, s obzirom da je rođen u Zadru, igrat će za onu državu unutar koje se Zadar nalazio u određenom vremenskom razdoblju. Npr. Bizant, Mletačka Republika, Austro-Ugarska, Italija)

• Pri selekciji igrača se ignoriraju svi vjerski, rasni i etnički zakoni koji su svojedobno bili u primjeni, kao i svojevrsne, lako uočljive, povijesne nepravilnosti poput nepostojanja određene rasne ili nacionalne identitete skupine u određenom povijesnom trenutku u određenoj političkoj tvorevini. Ako su i postojali U povijesnom tekstu spomenute zemlje, isti zakoni će biti navedeni

(npr.musliman Mesut Ozil, rođen u Gelsenkirschenu, nastupa za kršćansku Istočnu Franačku)

• Glavni razlog zašto je početna godina 868. je taj što druga polovica 9.st. predstavlja razdoblje kada se donekle počinju, polagano i postupno, oblikovati političke tvorevine koje će diktirati većinu europskih zbivanja idućih stoljeća. S druge strane, godina 1942., odnosno vrhunac moći Trećeg Reicha, predstavlja posljednje imaginarno prvenstvo jer je tada povijesni zemljovid Europe zadnji put doživio drastične promjene političkih granica u odnosu na današnje. 

• Reprezentacije koje sudjeluju na prvenstvima nisu u svim slučajevima sve samostalne države, već i one s velikom autonomijom unutar neke države, područja pod vlašću moćnog kralja ili plemića ili područja nad kojima je vrhovni vladar imao samo formalnu vlast (grofovije, vojvodstva, kneževine itd).
• Iako se neke reprezentacije ponavljaju, iste selekcije igrača se ne ponavljaju. Primjerice uzmimo u obzir državu poput Francuske, ona jest sudionik prvenstava 1030., 1477., 1648., 1748., 1812., 1914. i 1942. ali sve selekcije su različite ovisno o stvarnoj domeni vlasti francuskih kraljeva, odnosno o tome kako se njen državni teritorij širio ili sužavao.
• Izbjegavalo se unutar jedne odabrane godine gomilanje političkih tvorevina iz istog kuta Europe. Primjerice, jasno da bi 1350. godine ''na papiru'' reprezentacije Portugala, Aragona, Kastilje i Leona, Navare, pa čak i ostataka islamske Granade, sve bile među favoritima imaginarnog prvenstva, ali u radu se pokušalo kroz osam odabranih tvorevina pružiti povijesne informacije i svih kutova Europe u određenom stoljeću.

• Većina prikazanih grbova su jednostavno preslike grbova što su ih kao službene koristile dotične političke tvorevine. Pojedini, pak, predstavljaju prikaz grbova tamošnjih vladajućih plemićkih obitelji (obitelj Capet za Kraljevstvo Burgundije, obitelji Hohenstaufen za vojvodstvo Švabiju, odnosno Welf za Bavarsku, obitelj Anjou za grofoviju Provansu, obitelj Visconty za zemlje vojvode Milana), a neki su improvizirani na osnovu simbola koji se mogu pronaći u uporabi u uzetim razdobljima (Bizant, Istočna i Zapadna Franačka, Papinska država, Cordobski emirat, Toskana, Knutovo kraljevstvo, vojvodstva Saksonija i Frankonija, kraljevstvo Italija, španjolska Nizozemska te od suvremenih Njemačko Carstvo 1914, Francuska 1914 i 1942, Italija 1878, 1930 i 1942, kao i grb za rajhkomesarijat Ukrajine što je zapravo prikaz časničke značke tamošnje redarstvene službe). U tu se kategoriju mogu svrstati i prikazi grbova Osmanskog Carstva koje čine polumjesec, kao jedan od islamskih simbola, te tugra vladajućeg sultana. Osobito je važno čitatelja i obavijestiti kako su brojni prikazani grbovi srednjovjekovnog razdoblja zapravo (bezopasni) anakronizmi, odnosno oni kao takvi tada nisu postojali već će nastati desetljećima ili stoljećima poslije (Moravska, Nortumbrija, Mercija, Mađarska, Lotaringija, Bugarska, Poljska, Asturijsko i Sicilsko kraljevstvo, Dalmacija).
• Boje dresova su izvedene prema bojama koje politička tvorevina ima u svom grbu, ili grbu trenutno vladajuće plemićke obitelji ili pak bojama njene zastave (ukoliko je ona tada uopće postojala), a ponekad je jednostavno plod mašte (osobito se to odnosi za razdoblje ranog srednjeg vijeka)
• Nastojalo se koristiti nazive koji su bili u tadašnjoj uporabi, ali treba čitatelja upozoriti kako se ponegdje koriste (bezopasni) anakronizmi poput ''Bizantsko Carstvo'' ili riječi ''carstvo'' u figurativnom smislu, a ne da je doslovno na vlasti car, kao primjerice u slučaju Velike Britanije ili Francuske od 18.st. pa nadalje. One su tada bile kraljevstvo odnosno republika, ali se s ''carstvom'' željela naglasiti glomaznost teritorijalnih posjeda što su bili pod njihovom vlašću. Također, umjesto možda i ''pravilnijih'' naziva Ugarskog i Češkog kraljevstva koriste se nazivi Zemlje Ugarske ili Češke Krune čime se čitatelja potiče da ne poistovjećuje te povijesne tvorevine sa suvremenom Mađarskom i Češkom jer su navedena kraljevstva obuhvaćala mnogo šira područja unutar kojih su se nalazila (manje-više) samoupravna područja s vlastitim identitetom.

Tzv. etnička, povijesna i državna prava su izmišljotine suvremenog čovjeka

Većina stanovnika iz srednjovjekovnog Milana ili Venecije se nije smatrala Talijanima, iz Barcelone ili Bilbaa Španjolcem, iz Bretanje ili Gaskonije Francuzom, iz Dalmacije ili Slavonije Hrvatima, iz Berlina ili Munchena Nijemcem, iz Vlaške i Transilvanije Rumunjima, iz Bruxellesa Belgijcem, iz Kijevske Rus Ukrajincima ili Rusima, iz Osmanskog carstva Turcima itd.

Doba nacionalizma u smislu ideološkog pokreta koji služi stvaranju nacije, nacionalne države i legitimacije političke vlasti u istoj je u Europi i Svijetu započelo krajem 18.st. i nastavilo se tijekom 19. i 20.st. Dakle, sve su nacije – iako žele prikazati svoju postojanost od ''početka vremena'' - političko-socijalne konstrukcije modernog doba. Povijest je puno složenija nego što ju se prezentira. U prošloj stvarnosti je postojalo mnoštvo etničkih, regionalnih, lokalnih i dr. identiteta koji su u moderno doba ili jednostavno nestali ili su primat prepustili, svojevoljno ili ne, novom nacionalnom identitetu.

''Nacionalna'' politika (osobito se to odnosi na europske primjere), počevši u 19.st., projicira suvremenu nacionalnu oznaku na osobe, grupe, jezike i područja u prošlosti kako bi ih ''utrpala u vlastiti nacionalni koš'' i time dokazala svoja tzv. državna, etnička ili povijesna prava. Da bi se to postiglo bilo je potrebno sa ''znanstvenim pečatom'' selektirati, izmisliti, preoblikovati i mitologizirati bezbroj povijesnih činjenica i učenje o njima nazvati ''edukacijom'', a kad se radi o susjedovom slučaju onda ''indoktrinacijom''.

Naravno, stvaranje moderne Rusije ili Ukrajine te povijest Rusa i Ukrajinaca se ne može shvatiti bez poznavanja povijesti Kijevske Rus, moderne Češke i Čeha bez povijesti Zemalja krune sv.Vaclava, Grčke i Grka bez Bizanta, Turske i Turaka bez Osmanskog carstva, Hrvata i Hrvatske bez Hrvatskog kraljevstva, Srba i Srbije bez srednjovjekovne Srbije, Njemačke i Nijemaca bez Svetog Rimskog Carstva itd. Međutim, apsolutno je pogrešno proučavati ih u smjeru dokazivanja kontinuiteta koji bi modernoj nacionalnoj državi služio kao povijesno i državno pravo na određeni teritorij.

(Više o naciji kao političko-društvenoj konstrukciji modernog doba pročitajte u radovima Ernsta Gellnera, Benedicta Andersona, Erica J.Hobsbawma, Thomasa H.Eriksena, Anthony D.Smitha, Marka Pijovića, Siniše Maleševića, Vjerana Katunarića, Ivana Čolovića itd.)