Bugarsko Carstvo

(Danas dio: Bugarske, Rumunjske, Moldavije, istočne Mađarske, centralne, sjeverne i istočne Grčke (bez Soluna), Srbije, Crne Gore, Albanije (bez obale)) 

Još je krajem 7.st. područje Mezije i Dacije, pod formalnom bizantskom vlašću, palo u ruke malobrojnog ratničkog naroda turkijskog porijekla – Bugara. Došavši iz Azije, Bugari su kao teritorijalna elita zavladali nad tamošnjom slavenskom većinom, koje do tada nije imalo nikakvu organiziranu političku tvorevinu, ali čiji je jezik ubrzo postao državni, a i sama bugarska elita se do 10.st. slavenizirala. Šezdesetih je godina 9.st. Boris I. (857-888) uveo kršćanstvo sa slavenskim bogoslužjem i glagoljicu. Najprije se odlučio za katolicizam, a zatim za pravoslavlje jer mu papa nije htio odobriti bugarsku arhiepiskopiju. O tada su se širili na račun Bizanta, ipak čini se da su im u tom vremenu glavni neprijatelji bili Mađari.

Pod Simeonom (vl.893-927) Bugarsko Carstvo je zaprijetila oduzimanjem vojnog i političkog primata Bizantu protiv kojeg je poveo dva dugotrajna rata (894–899., 912–924). Pretpostavlja se da mu je na vrhuncu moći Carstvo prostiralo od Crnog mora na istoku do otprilike Drine i Jonskog mora na zapadu, te od Peloponeza i obale Egejskog mora na jugu do Dunava na sjeveru, kontrolirajući i područja sjevernije od njega. Naravno, svi granični dijelovi su bili izloženi i daljnjim osvajačkim prijetnjama. Simeon je uzeo naslov »cara Bugara i Romeja« (917), ali ipak nikada nije uspio osvojiti Carigrad. Kako bi naglasio bugarsku samostalnost i u crkvenom pogledu, proglasio je metropolita u Preslavu patrijarhom i povezao se s papom. Za njegovih nasljednika Carstvo slabi pod udarcima Pečenega i Mađara, a sredinom 10.st. postaje poprište sukoba velikog kijevskog kneza i bizantskog cara koji završava pobjedom potonjeg, ali i ukidanjem bugarske nezavisnosti (971).