Europsko prvenstvo 868.

         Germanski će Franci sa sjevera nekadašnje rimske Galije s vremenom uspostaviti najmoćnije kraljevstvo na zapadu Europe. Njihov je vladar Karlo Veliki u Rimu od pape dobio titulu rimskog cara (800.), čime je u očima suvremenika, nakon više od tri stoljeća, nastavio tradiciju postojanja Rimskog Carstva. U doba kada su iracionalne strasti uobličavale zbilju, od velike je važnosti bilo održavanje kontinuiteta Rimskog Carstva ili prijenos autoriteta rimskih careva na druge vladare (Translatio imperii). Pozivanje na bilo kakvu vezu s antikom (titule, blizina gradova, porijeklo obitelji) će biti jedan od ključnih načina legitimiziranja političke vlasti kroz srednji vijek. Veličina i dugotrajnost rimskog svijeta su u srednjovjekovnom poretku proizvele fenomen kontinuiteta. Na taj se način opravdavala težnja za univerzalnom vlašću ili se pozivanjem na ''staru slavu'' nastojala dići cijena novim državama. Dogovorom između Karlovih nasljednika Franačko Carstvo se teritorijalno dijeli na Zapadnu, Istočnu i Srednju Franačku (848.). Jedini mjerodavni kriterij pri podjeli je bio taj da su tri brata trebali su dobiti jednakovrijedne dijelove, a najstariji, Lotar, obje carske rezidencije, Aachen i Rim.

      Druga će polovica 9.st. biti obilježena vikinškim pohodima. Krenuvši iz Skandinavije, jedni su pustošili i naseljavali anglosaska kraljevstva na britanskom otoku, drugi su, pak, prijetili sjevernomorskim obalnim gradovima i zapadnofranačkom kralju, a trećima su smjer kretanja bile rijeke na istoku na osi Volhov-Dnjepar gdje su nametnuli vlast tamošnjim slavenskim gradovima. U središnjoj Europi dolazi do sukoba rimske i carigradske crkve oko širenja vlastitog utjecaja u Moravskoj kneževini, što će u konačnici rezultirati progonom učenika bizantskih misionara koji će otada početi širiti prvo slavensko pismo među Slavenima na jugoistoku Europe. Specifičnost ranosrednjovjekovnog razdoblja je bila u tome što su vjerska pitanja, zahvaljujući nepostojanju jakih sekularnih država, često dovodila do ozbiljnih trzavica. Štoviše, vjerske institucije su i najčešće određivale političke prioritete. Upravo je druga polovica 9.st., osobito u vrijeme patrijarha Focija, bila obilježena povećanim intenzitetom sukoba Istočne i Zapadne Crkve. One su se razlikovale u pogledu tko je pravi predstavnik Isusa na Zemlji. Također, postojale su razlike u obredima, štovanju ikona, liturgijskom jeziku, celibatu svećenika itd. Međutim, njihova različitost je prvenstveno povijesnog karaktera: Zapadno kršćanstvo je na sebe preuzelo poslove carstva i ''brigu o svijetu''. Ona je od Rimskog Carstva ujedno naslijedila hijerarhiju, centralizam i sam Rim, te se bavila mnogim političkim i društvenim problemima. Za razliku od nje, Istočna crkva se u ranosrednjovjekovnom razdoblju nalazi u okviru preživjelog čvrstog Istočnorimskog Carstva koje je ne izlaže ni zadacima ni opasnostima svjetovne ekspanzije. Ono njome vlada kao podanikom i ograničava ju isključivo na duhovne zadaće. Općenito, Crkva je stoljećima i prije i poslije 9. st. dominirala Intelektualnim životom, a Biblija, u koju se moralo bezuvjetno vjerovati, je služila kao okvir za promišljanje svijeta i svetoga. Latinski jezik se kao jezik Zapadne Crkve širio  na područja koja su prihvaćala vjersku primat Rima, a postat će i jezik obrazovanja, ali i službeni jezik mnogih država u kojima će se plemstvo i svećenstvo njime koristiti pri diplomatičkim dokumentima javnih i pravnih ustanova. Poput pisanja, mjerenje vremena ostalo je velikim dijelom srednjeg vijeka svojinom moćnika, činiteljem njihove moći. Običan narod ili puk ne posjeduje svoje vrijeme, nesposobno je odrediti ga. Ono sluša vrijeme koje joj nameću zvonici, trublje i rogovi.