Francusko kraljevstvo

(Danas dio: Francuska (bez regija Nord Pas De Calais, Elzasa i Lotaringije te dijelova French Comtea)

Uzrečica ''jedna vjera, jedan zakon, jedan kralj'' je bila duboko ukorijenjena u mentalitet ljudi Kraljevstva. Razlog što su vjerske borbe u Francuskoj bile tako žestoke posljedica da su činjenice da je oblik protestantizma koji s najviše proširio bio kalvinizam, odnosno radikalna vjera koja se kosila s pobožnošću puka koji je štovao Djevicu Mariju i svece. Nešto umjerenije luteranstvo u zemljama Svetog Rimskog Carstva i Skandinavije preobraćenje je učinilo blažim, a isto se može reći za anglikanstvo. Pokolja je bilo s obje strane, a najveće razmjere je dosegnuo nakon stradanja tisuća hugenota na i nakon Bartolomejske noći (1572). Formalno, vjerski mir je postignut Nanteskim ediktom (1598), što dakako ne znači i nagli prekid mržnje. Sam kralj koji je donio edikt nakon nekoliko preživjelih atentata biti će konačno i ubijen od strane gorljivog katolika (1610).

Francuska je u sklopu Tridesetogodišnjeg rata ušla u sukob protiv obje grane Habsburgovaca, koji su tada, između ostalog, vladali Španjolskim kraljevstvom i Svetim Rimskim Carstvom. S obzirom da su sve tri države bile katoličke, ono je jasna pokazatelj da rat ratovi nisu imali samo vjersku pozadinu, već se radilo i o bitki za vrhovnu moć u Europi. Njena unutarnja i vanjska politika je za to vrijeme bila u rukama dvojice kardinala: Richeleua (1624-42), a zatim i Mazarina (1643-1661). Nakon više desetljeća neprekidnih ratnih sukoba, Francuska je postigla određene teritorijalne dobitke mirovnim sporazumima s austrijskim (1648), a zatim i španjolskim Habsburgovcima (1659), nakon kojih će se uzdići u rang hegemonističke sile, a francuski kralj je ujedno steći ugled koji mu je dopuštao da igra ulogu kontinentalnog arbitra.

U međuvremenu, u Francuskoj se od 1648. Do 1653., točnije u Parizu, odvijao ustanak protivnika (frondeurs)  apsolutističke vladavine kraljice majke Ane Habsburške i ministra G. Mazarina, koji su upravljali državom u ime maloljetnog Luja XIV. Nakon sloma tzv. fronde (1653.) uspio je, uz već spomenuti ojačani međunarodni položaj Francuske, skršiti premoć velikaša u korist kraljevske središnje vlasti. Tako je postavio temelje na kojima je Luj XIV. izgradio hegemoniju Francuske u Europi, a u unutarnjoj politici postavio osnove apsolutizma.