Kondominij Bosne i Hercegovine

Osmanske vlasti zbog nemogućnosti kontroliranja Bosanskog i Hercegovačkog pašaluka nisu pokazale veliko protivljenje ideji da se ta područja daju na upravu Austro-Ugarskoj. Kao takva, ona je imala status kondominij. Za tu novu političku tvorevinu, što ju je izmislila i ozvaničila europska diplomacija na Berlinskom kongresu (1878), dano je jedinstveno ime - Bosna i Hercegovina. Naziv ''Bosna i Hercegovina'' za ime države do tada nije nikada bilo u uporabi. I dok se naziv Bosne koristio kao ime banovine i kraljevstva i prije osmanskih osvajanja, naziv Hercegovina se tek ustalio kao regionalni pojam tijekom osmanske vlasti, oslanjajući se na tradiciju posjeda jednog samoprozvanog hercega iz 15.st. u usporedbi s kojim je bila teritorijalno slična. Odmah zatim, u kontekstu rastućeg nacionalizma u Europi u drugoj polovici 19.st., dolazi do pojačane aktivnosti srpskih i hrvatskih nacionalnih ideologa kojoj je cilj bilo dokazivanje vlastitih povijesnih prava za njenim srednjovjekovnim područjem, ali i pokušaja konstruiranja određenog nacionalnog identiteta među tamošnjim stanovništvom. Svaka će strana iz političkih razloga isticati svoju ''povijesnu istinu'' baziranu uglavnom na raznim mitovima i rodovskim vezama srednjovjekovnog plemstva.

Kako je u višestoljetnom osmanskom sistemu postojala isključivo religijska identifikacija, a ne nekakva nacionalna, Muslimani će se do prve polovice 20.st prema tom pitanju odnositi nezainteresirano te će se opredijeliti ili među Srbe ili Hrvate. S druge pak strane, najvažniji kriterij pri određivanju hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta u BiH (ali i u Dalmaciji, Slavoniji, južnoj Ugarskoj) biti će katolička ili pravoslavna religijska pripadnost, jer je zbog korištenja varijacija istog jezika upravo religija bila najočitiji razlikovni predmet od Drugog. Samim time, kao nigdje drugdje u Europi, religija i nacija (Hrvati-katolici, Srbi-pravoslavci) postati praktički dva nerazdvojna pojma.