Kneževina Erdelj

Danas dio: regija Transilvanija u Rumunjskoj, sjeveroistočna Mađarska, istočna Slovačka, komadić zapadne Ukrajine)

Još su osmanska osvajanja i građanski rat u prvoj polovici 16.st. sveli Zemlje Krune sv.Stjepana ili Ugarsko kraljevstvo na tzv ''Ostatke ostataka'' i kneževinu Erdelj gdje je vlast zadržao Janoš Zapolja, poraženi protukandidat za ugarsko prijestolje. Erdelj je još stoljećima prije osmanskih osvajanja unutar Ugarskog kraljevstva bio pokrajina sa zasebnom upravom na čelu s vojvodom. Godine 1570. konačno je sporazumom u zamjenu za priznanje habsburške vrhovne vlasti, Erdelj priznat kao kneževina koja će otada (polu)samostalno živjeti idućih gotovo tri stoljeća. Istovremeno, sebe je smatrala nositeljem tradicije nekadašnjeg Ugarskog kraljevstva. Formalno su priznavali vlast Habsburgovaca, međutim kada bi se od njih osjećali ugroženo onda bi se oslanjali na sultana. Vlast je u zemlji bila u rukama sekeljskih, ugarskih i saskih velikaša koji su birali kneza iz redova domaćih obitelji (Báthory, Bocskay, Bethlen, Rákóczy).

Budući da je reformacija tada potkopavala temelje poslušnosti prema autoritetima i ohrabrivao protivljenje vlasti, erdeljski će vladari naglašavajući svoju nezavisnost naspram katoličkih Habsburgovaca dopuštati reformatorsko djelovanje na svom teritoriju te i sami prihvatiti reformaciju. Erdeljski su velikaši u jeku uspješnih habsburških oslobodilačkih ratova protiv Osmanlija bili u strahu da bi Ugarska, poput Češke 1620. mogla izgubiti status kraljevine i postati habsburška nasljedna zemlja. Stoga dižu dugogodišnje ustanke, najprije neuspješnu Imre Thokoly krajem 17.st, a zatim i pod  Ferenczom II. Rakoczyem početkom 18.st. nakon kojeg velikaši definitivno priznaju Habsburgovce za ugarske kraljeve (1711), a on im zauzvrat priznaje sve povlastice feudalaca unutar zajedničke države. Erdeljska kneževina tada ujedno dobiva i veliku autonomiju koju će zadržati sve do Austro-Ugarske nagodbe 1867.