Rumunjska

(Danas: Rumunjska (bez dijela Transilvanije), Moldavije, Dio Ukrajine s Odessom)

Rumunjska je prvo u ljeto 1940. morala odstupiti Besarabiju i sjevernu Bukovinu SSSR-u, a zatim u jesen iste godine, pod pritiskom Italije i Njemačke, i sjevernu Transilvaniju Mađarskoj. Zbog potonje kralj Karlo II je bio prisiljen abdicirati. Umjesto njega zavladala koalicijska vlada desničarskih vojnih časnika pod generalom Ionaom Antonescuom i Željeznom gardom, a među njenim prvim potezima bilo je priključenje Rumunjske Silama Osovine. Ipak, početkom 1941. Antonescu je uz pomoć njemačke vojske odnio pobjedu u trodnevnom građanskom ratu protiv Željezne garde nakon čega je sam zavladao zemljom. Na čelu s Antonescuom, Rumunjska je u lipnju 1941. u potpunosti sudjelovala u operaciji Barbarossa.[1] Patrijarh je blagoslovio vojsku u borbi protiv "svetog rata" protiv komunista - "nacije bez Boga".[2] Nakon invazije, Rumunjska je ponovno pridružila Besarabiju i sjevernu Bukovinu i dobila teritorij između rijeka Dnjestar i Bug (regija "Transnistria").[3] 

Za razliku od većine Hitlerovih saveznika, koji su u praksi bili samo njemački sateliti, Rumunjska je uspjela zadržati svoju neovisnost i slobodu djelovanja zbog vojne suradnje s Njemačkom protiv SSSR-a, već i pomoću svojih ogromnih rezervi nafte, od kojih je ovisila njemačka vojska. Kao takva, Antonescuova politika etničkog čišćenja provedena je neovisno, iako s odobrenjem, Hitlerovog Trećeg Reicha, čineći rumunjski progon Židova posebnim poglavljem u povijesti holokausta. [4] 

U slučaju Rumunjske, antisemitizam je razvio duboke korijene u svim slojevima društva. Posebno je izražen u međuratnom razdoblju, a bio je duboko povezan s izgradnjom rumunjskog nacionalnog identiteta od svojih početaka u 19. stoljeću. Nakon zadobivanja potpune neovisnosti od Osmanskog carstva, rumunjski nacionalni ideolozi su krenuli definirati tko sve pripada rumunjskoj naciji. [5]

Pravoslavlje je bilo glavni uvjet za biti Rumunjem. Crkveni nacionalni diskurs je bio inkorporiran od strane intelektualaca u mit o rumunjskoj izuzetnosti: Rumunji su jedini latinski narod pravoslavne vjere i ta činjenica im daje na važnosti njihovoj rasi.[6] Židovima je tijekom 19.st. bila zabranjeno primanje rumunjske državnosti na temelju njihovog ne pripadanja kršćanstvu, a kao i drugdje u Europi još ih se teretilo da su ubojice Isusa i sl. Za razliku od drugih manjina u– Turaka, Poljaka, Mađara, Rusa ili Grka - - Židov je u rumunjskoj kulturi nosio oznaku i vanjskog i unutarnjeg stranca. Smatralo se da će se Židovi oduprijeti asimilaciji jer bi to dovelo do njihova ''kulturnog'' nestanka. Također, prozivalo ih se zbog nedostatka privrženosti rumunjskoj kulturnoj i povijesnoj baštini. [7]

Osim carske Rusije, Rumunjska je prije Prvog svjetskog rata bila jedina europska država koja je odbijala emancipirati svoje Židove. Konačno, nakon Prvog svjetskog rata, pod znatnim pritiskom europskih sila, Vlada se načelno složila da rumunjsko državljanstvo odobri Židovima koji naseljavaju bilo koji rumunjski teritorij ako nemaju drugo državljanstvo. Međutim, Rumunji su pronašli načine da ograniče židovska građanska prava, pogotovo da im zabrane poslove u vojsci, javnim službama, višim sudovima i na sveučilištima.[8]

Antisemitski osjećaji su samo ojačali kada su svjetski mediji posvećivali veliku pozornost činjenici da su Židovi odigrali vodeću ulogu u ruskoj i mađarskoj komunističkoj revoluciji. Uz to, na Židove se gledalo i kao na tobože glavne ekonomske izrabljivače rumunjskog naroda, osobito tijekom gospodarske krize 30-ih, budući da su u velikom postotku popunjavali bankarske, brokerske i odvjetničke pozicije.[9]

Općenito, etničke manjine u Rumunjskoj (Židovi, Nijemci, Mađari, Bugari itd.) su činili 28 % ukupne populacije. Povlaštene u Austro-Ugarskoj, te su etničke manjine još uvijek bile dominantne u urbanom stanovništvu, slobodnim profesijama i regionalnoj birokraciji. Stoga su rumunjske političke elite dominaciju socioekonomskog života etničkih manjina doživjele kao glavnu prepreku u procesu nacionalne konsolidacije. [10]

Tijekom godina propagande “kulturnog pročišćavanja” i “nacionalnog preporoda”, rumunjski smisao za zajednicu postao je promijenjen i neosjetljiv prema Drugosti. Uzevši sve u obzir, nije čudno što je antisemitska epizoda dosegla svoj vrhunac tijekom Drugog svjetskog rata. [11]

• [1] ''Romania'', https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/romania
• [2] Lucian N. Leustean, “For the Glory of Romanians”: Orthodoxy and Nationalism
  in Greater Romania, 1918–1945, Nationalities Papers, Vol. 35, No. 4, September 2007.,735
• [3] ''Romania'', https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/romania
• [4] Christopher J. Kshyk,The Holocaust in Romania: The Extermination and Protection of the Jews Under Antonescu's Regime, 2014, VOL. 6 NO. 12 
• http://www.inquiriesjournal.com/articles/947/the-holocaust-in-romania-the-extermination-and-protection-of-the-jews-under-antonescus-regime
• [5] William Brustein, Amy Ronnkvist, The roots of anti-Semitism: Romania before the Holocaust, Journal of Genocide Research, 4:2,220, 223
• [6] Lucian N. Leustean, “For the Glory of Romanians”: Orthodoxy and Nationalism
  in Greater Romania, 1918–1945, Nationalities Papers, Vol. 35, No. 4, September 2007., 718, 729, 730
• [7] William Brustein, Amy Ronnkvist, The roots of anti-Semitism: Romania before the Holocaust, Journal of Genocide Research, 4:2, 212,214
• [8] Isto 212, 213
• [9] Isto, 211-235, str 219
• [10] Constantin Iordachi, ''Charisma, Religion, and Ideology: Romania’s Interwar Legion of the Archangel Michael'', Chapter in IDEOLOGIES AND NATIONAL IDENTITIES, John Lampe, Mark Mazower, Budapest: ceup 2006, https://books.openedition.org/ceup/2418
• [11] Alexandru Jădăneanţ, The collapse of constitutional legalism: Racial laws and the ethnocultural construction of national identity in Romania during World War II, Procedia Social and Behavioral Sciences, Volume 183, 14 May 2015, 41,44