Bizantsko Carstvo

(Danas dio: Turske, Grčke, Cipra, Bugarske, Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine, centralna i južne Srbije, južnog Krima, Albanije, Makedonija, Kosovo, južna Italija (bez okolice Napulja) i obalni gradovi Hrvatske)

Istovremeno, antička prošlost je bila poistovjećena s poganstvom i idolopoklonstvom pa je kao takva bila nepoželjna u Bizantu, stoga su njeni ostaci ili uništavani ili su im mijenjana imena i namjene (poput brojnih hramova), pa će na tom području biti zaboravljeni sve do 19.st. Uz razdoblje carske makedonske dinastije (867-1057) povezuje se i obnova vojne snage Carstva na svim frontovima – mezopotamskoj, bugarskoj/makedonskoj i sredozemnoj. Početkom 11.st. car Bazilije II (vl.976-1025) se morao suočiti s vladarom iz zapadne Makedonije, Samuilom (vl.997-1014) koji je svoju državu što se proširila nad velikim dijelom jugoistočne Europe, proglasio nasljednicom Bugarskog Carstva. Tijekom dramatičnog tridesetogodišnjeg rata (986-1014) Bazilije II. je uništio Samuilovo carstvo, koje je ugrožavalo i egzistenciju samog Bizanta.

Po Bazilijevoj smrti granice Bizanta protezale su se od Dunava do Antiohije i do sjeverne Sirije, od Armenije do juga Apeninskog poluotoka, a i pokrštenje elite Zemlje Rusa, još potkraj 10.st., znatno je proširilo sferu utjecaja Bizanta. Ipak, opstojnost Carstva potkopavali su novi vanjski napadi. Sa sjevera je prijetnja dolazila od islamskog stanovništva, s istoka od Turaka Seldžuka, sa zapada od Normana, a zatim i od cijelog Zapada s križarskim ratovima. Stoljećima je trajalo i udaljavanje rimske i carigradske crkve, a do konačnog raskola i razdvajanja kršćanske crkve na katolički i pravoslavni dio doći će tek 1054., otkada će se međusobno nerazumijevanje postupno razviti u mržnju. Istovremeno, vrsta pisma koju su koristili – ćirilica i latinica - u budućnosti će osim kulturnog imati i snažan politički odraz, razdvajajući europske pravoslavne i katoličke narode.