Republika Poljska

Danas: centralna, južna i istočna Poljska, dijelovi Litve, Bjelorusije i Ukrajine

Još od diobe Poljsko-Litvanske države krajem 18.st. Poljaci su sudjelovali revolucionarnim borbama i tajnim dogovorima po cijeloj Europi, a i sami su poduzeli nekoliko pobuna protiv habsburških, ruskih i pruskih vladara. Sa svakim je neuspjehom poljski nacionalni pokret postajao sve radikalniji. U tom je razdoblju Katolička Crkva preuzela ulogu čuvara poljskog identiteta i otpora, što od protestantizma i kulturkampfa u Njemačkoj, što od rusifikacije i pravoslavlja u Rusiji. Do trenutka kada je Rusija sudjelovala u ratu protiv Njemačke, nije bilo moguće da bi Francuska i Engleska podržale pitanje nezavisnosti Poljske, a tek je izbijanje Oktobarske revolucije, odnosno dolazak komunista na vlast i izlazak Rusije iz rata promijenilo situaciju. Osim toga, Poljacima je na ruku išao raspad Austro-Ugarske i kapitulacija Njemačke. Na taj su način u Prvom svjetskom ratu neočekivano poraz doživjele sve tri države djelitelji stare Poljske, što je Poljacima otvorilo put prema nezavisnosti.

Ipak, zahtijevanje za povijesnim pravima granica Poljsko-Litvanske unije nije bilo moguće zbog formiranih nacionalnih svijesti – litvanske, ukrajinske, a donekle i bjeloruske, te se nakon pobjedničkog vojnog uspjeha nad Ukrajincima i Sovjetima njena istočna granica određena na liniji Dzisna-Korzec-Zbrucz. Poljaci su činili nešto manje od 70% ukupnog stanovništva novoosnovane Poljske. Nakon vojnog udara maršal Jozef Pilsudski će uspostaviti autoritarni režim (1926-35). Bio je podržan od vojske, birokracije i zemljovlasnika, te je imao snažan antinjemački i antirsuki osjećaj, a jednako je proganjao i fašiste i komuniste.