Iako su beskonačni savezničko-njemački pokolji u rovovskom ratu na zapadnoj fronti tijekom Prvog svjetskog rata došli do pat pozicije, Njemačku su ipak iscrpljenost u ljudskom i materijalnom smislu naveli na kapitulaciju u studenom 1918. Na pariškim mirovnim ugovorima što su uslijedili u Europi su nastale brojne nacionalne države. Stvorene su na temelju dvostrukog kriterija: principa samoodređenja naroda i pripisivanja nagrada ili kazni: ovisno o tome kojem su taboru ratovale tijekom rata. Nove država jesu bile izraz nacionalnih težnji, ali su one formirane od sila pobjednika kao pojas od Baltika, Crnog Mora i Jadrana koji je trebao predstavljati barijeru (Cordon sanitaire) protiv prodiranja socijalističke revolucije u Europu. Nevezano za Pariz, u godinama nakon rata i krvavih sukoba osnovana je i Slobodna država Irska koja će obuhvaćati gotovo cijeli otok s izuzetkom protestantskog sjevera koji će ostat vjeran Londonu.

Nasuprot formalno demokratskih država gdje se formirao društveni sustav koji možemo nazvati kapitalizam, u kojem relativno mali broj bogatih ljudi što posjeduju kapital, u velikoj mjeri oblikuju ekonomska, socijalna, kulturna i politička događanja u državi, u Rusiji je u međuratnom razdoblju stvoren socijalistički društveni sustav. Iako će u teoriji težiti komunističkom uređenju te tvrditi da predstavljaju Marxove ideje u praksi, u stvarnosti nitko nikada neće ostvariti ono o čemu su oni mislili i pisali. Čak štoviše, pokušaji provođenja dovest će do ogromnog broja zločina nad stanovništvom. Uspon, podrška i slijepo praćenje komunizma u SSSR, fašizma u Italiji, te osobito kasnije nacizma u Njemačkoj, može se shvatiti jedino ako ih se promatra kao političke religije. One su više spiritualne od političkih ideologija, a javljaju se kao odgovor na ''krizu smisla'' kod ljudi, s ciljem stvaranja raja na ovom svijetu. Obilježava ih vlast koja zahtjeva potpuno prihvaćanje dogme službene ideologije, koja se nastoji uvući u sve sfere života i time preuzeti obilježja religije, kao što su npr. svete knjige, sveti nauk, sveci, vjernici, inkvizicija (tajna policija), motiv borbe dobra i zla, motiv spasenja i povratka časti itd. Zbog toga su političke religije obično progonile i nastojale zamijeniti postojeće religije. To se moglo učiniti samo putem drugog sustava doktrina, a takav bi sustav od početka poprimio psihološke karakteristike religije – istu nepovredivost, rigidnost i nesnošljivost, istu zabranu mišljenja – radi vlastite zaštite.

Italija je ostala kraljevina, ali je vlast došla u ruke fašističke stranke. U velikom su broju europskih država tijekom međuratnog razdoblja prevladali autoritarni režimi (Mađarska, Poljska, Jugoslavija, Španjolska, Portugal, Austrija, Rumunjska, Albanija, Bugarska, Litva, Latvija, Estonija i Finska) na čelu s nacionalistima koji su s fašizmom u Italiji dijelili brojne sličnosti, iako su mu u svojoj zemlji često bili i nenaklonjeni. Također, postojali su i brojni pokreti koji su bili nadahnuti fašizmom ili nacizmom, ali međusobno nijedan od njih nije bio vjerna preslika drugog. Iako su razlike ponekad teške za uočiti, izjednačavanjem svih nacionalista s fašizmom gubi se uvid o specifičnim političkim i društvenim prilikama u europskim državama tijekom međuratnog razdoblja. Na kraju je glavno razlikovno obilježje bio stupanj tolerancije prema opoziciji, nedostatak planova ekspanzionističke agresije kod autoritarnih režima, kao i njihovo neprijateljstvo prema pojavi fašističkih pokreta na domaćem terenu.

Ca6c174b df00 4d6b a68b bbb82e53579b
Izvori