Venecijanska republika

(Danas dio: obalna Hrvatska, dijelovi Albanije, dijelovi sjeverne Italije, grčki otoci)

Iako je Venecija nominalno priznavala vlast Bizanta od početka 9.st., zbog slabosti Carstva u idućim će se stoljećima djelovati samostalno, a razne pomorske trgovačke i prometne povlastice omogućit će njen uspon tako da će već od 12.st. postupno postajati najjača sredozemna pomorska sila. Uz potpunu slobodu trgovanja i kontrolu europskog uvoza orijentalnih začina, za vrijeme postojanja polustoljetnog Latinskog Carstva, dobila je plodne krajeve, obale, najbolje luke i najvažnije strateške točke na Istočnom Sredozemlju te je tako uspjela je zagospodariti velikim pomorskim putem od Venecije do Carigrada.

Venecijanska država ili Republika sv. Marka (kako je zovu zbog njihove tvrdnje da posjeduju posmrtne ostatke evanđelista Marka) je bila ustrojena kao republika s podjelom vlasti na nekoliko institucija u kojima su crkveni ljudi bili isključeni iz javnih poslova, a sve je bilo organizirano tako da vlast ne pobjegne povlaštenom trgovačkom sloju koji je ujedinjavala uska međusobna solidarnost. Venecija će stoljetnu borbu za prevlast na Istočnom Sredozemlju voditi s Republikom Genovom, koja se pak od nje bitno razlikovala budući da su genovljanske vojne ekspedicije i trgovački konvoji bili u privatnim rukama pa se kao pravi avanturisti nisu oklijevali staviti se u službu onih koji su bili spremni platiti. Jedan od najpoznatijih primjera je Kristofer Kolumbo. Tijekom 15.st. s osvajanjima područja u svom zaleđu (Padova, Brescia, Verona itd) Venecija mijenja svoj identitet i postaje važna sila u kontinentalnoj talijanskoj, a ne mediteranskoj politici.