Vojvodstvo Saksonija

(Danas: dijelovi zapadne i sjeverne Njemačke)

Kada je prvi nekarolinški istočnofranački kralj Konrad (vl. 911-918.), ujedno i vojvoda Frankonije, za nasljednika odredio svog glavnog suparnika saksonskog vojvodu Henrika (vl. 919-936), njegovi će nasljednici vladati Istočnom Franačkom, odnosno kasnije (Svetim) Rimskim Carstvom, idućih gotovo sto godina. Uspjesi protiv Danaca i Slavena na sjeveru te pobjeda nad Mađarima na istoku(933), jačaju Henrikov položaj kao kralja, tako da je on za nasljednika mogao odrediti svog sina Otona (vl. 936-962). Invazija mađarske konjice sredinom 10.st. natjerati će plemiće Istočne Franačke na zbližavanje radi lakše obrane i tako pripomoći rađanju nove moćne države. Također, kao znak papinske zahvalnosti za njegove pobjede nad poganima (Slavenima i Mađarima) i daljnju obranu Crkve, papa je u Rimu 962. okrunio Otona za novog cara.

 Od posljednjeg cara Berengara (vl.914-925) do Otona I. na carskom prijestolju je ostala praznina od 38 godina, a naraštaju koji je doživio oba događaja ništa nije ukazivalo na to da se te 962. dogodila zamjena jednog carstva drugim ili novim. Oton i njegovi nasljednici će sebe putem koncepta translatio imperii doživljavati kao nasljednike cara Karla Velikog i antičkog Rima, smatrajući da su oni ideju Carstva tek samo obnovili. Titula istočnofranačkog kralja, koji se službeno nazivao Rimski kralj (Rex Romanorum; od početka 11.st.), i dalje je bila izborna, a od kandidata se očekivalo da obeća koncesije u obliku zemlje ili novca izbornicima kako bi osigurao njihov glas. Rex Romanorum se mogao okruniti titulom cara samo putem pape. U mnogo slučajeva je period između te dvije krunidbe trajao i do nekoliko godina budući da kralj morao prvo rješavati pobune u sjevernotalijanskim gradovima da bi uopće došao do Rima, ali i zato što je često bio i u sukobu sa samim papom.