Bugarska

(Danas: Bugarska, Sjeverna Makedonija, sjeverni dijelovi Grčke)

Njemačke trupe su koristile Bugarsku kao bazu za svoje napade na Jugoslaviju i Grčku. [1] Zauzvrat Bugarska je nagrađena teritorijalnim dobicima koje je izgubila 1918., odnosno zapadnu Trakiju, uključujući i otoke Samotraku  Thassos, ali je dobila je i cijelu jugoslavensku Makedoniju. [2]  Naravno, takvi potezi su naišli na zadovoljstvo bugarskog naroda koji su u tome vidjeli ponovno ujedinjenje bugarskih povijesnih zemalja, dok je sam kralj Boris smatran ''Ujediniteljem''. [3]

Bugarska je kao i sve druge europske nacionalne države iz konteksta vremena izvlačila povijesne tvorevine – u njihovom slučaju ogromno srednjovjekovno Bugarsko carstvo – predstavljajući svoju suvremenu državu legitimnom nasljednicom teritorija koja je ta srednjovjekovna tvorevina obuhvaćala. Takva razmišljanja su predstavljala potencijalnu prijetnju svim njenim susjednim državama, a kraj ambicija za stvaranjem Velike Bugarske neće predstavljati ni znatno smanjen teritorij nakon Berlinskog Kongresa (1878.), ni gorčina poraza nakon Drugog Balkanskog rata i Prvog svjetskog rata.^[4]

U početku većina makedonskih Slavena nije vidjela razloga za prigovor za priključenje Bugarskoj jer bi ono bilo olakšanje s obzirom na centralizaciju i srbizaciju kojima su bili izloženi u Kraljevini Jugoslaviji.[5] Ali nepremostivi problem je bio što se među njima već počela formirati misao o zasebnoj makedonskoj naciji. S obzirom da su kulturno bili najbliže Bugarima, izgradnja makedonske nacije imala je antibugarsku crtu. Općenito, bugarski, kao i srpski i grčki, politički i ''znanstveni'' krugovi bili su ustrajni u poricanju makedonske nacije odnosno naglašavanju da je ''lažna nacija''. Bugari su tvrdili da je makedonski jezik bugarski dijalekt, Srbi Makedonce smatraju ''južnim Srbim'',^[6] dok primjerice Grci, baštineći tradiciju slavne antike, ukazuju na “neizvorno” makedonstvo, kao da većina modernih Grka ima nekakvo “izvorno” grčko podrijetlo.^[7]

Osobna nestranačka vlast kralja Borisa III. nije bila fašistička ili totalitarna, iako bi se  bugarski režim za vrijeme Drugog svjetskog rata mogao nazvati ''monarho-fašizmom''.[8] Njegove glavne ideološke značajke su bile antikomunizam i anti-sovjetstvo. Također, usvojen je Anti-Židovski zakon za obranu nacije. Ostale značajke režima bile su antiliberalizam i potkopavanje autoriteta Narodne skupštine, ukidanje stranačkog sustava (počevši od 1934.). Bugarski monarho-fašizma i njegov koncept '' nove države '' su bili jedinstveni po tome što je kralj bio promoviran kao kao vrhovni vođa-Fuhrer, postavši ujedno i predmetom kulta. [9] Nije bilo vladajuće stranke; Narodna skupština, iako je bila manipulirana, uvijek uključivala oporbene zastupnike; kontrola nad lijevim političarima bila je oštra, ali postojala su i ograničenja za desničarske ekstremiste. Važno je naglasiti i da se režim temeljio na religiji umjesto na nekom novom misticizmu. [10]

Bez obzira kako nazvali bugarski režim tijekom rata, činjenica je da nije bilo okupacije od strane njemačke vojske (de jure ili de facto). Nije postojao ni marionetska (ili kvislinška) vlada, kakve je Hitler npr. instalirao u Slovačkoj ili Norveškoj ili Hrvatskoj. Čak ni kolaboracionizam tipa Vichyjevog režima nije bio prisutan. Ono što je postojalo umjesto toga bio je režim s vlastitom predratnom poviješću, lokalnim korijenima i legitimitetom, koji je možda bio njemački ''satelit'', ali u konačnici i samovoljni Hitlerov saveznik. [11]  Primjerice, i sam premijer Bogdan Filov je vjerovao u nacizam. Ali to ne znači da su on i njegovi kolege u vladi bili njemački agenti; iskreno su vjerovali da djeluju u nacionalnom interesu i da je suradnja s Njemačkom u skladu s tim interesom. [12]

• [1] ''Bulgaria. World War II'', https://www.britannica.com/place/Bulgaria/World-War-II#ref476563
• [2] R. J. CRAMPTON, Bulgaria, Oxford University Press Inc., New York, 2007.,259
• [3]  Isto.,259
• [4]  Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.,222-223
• [5] R. J. CRAMPTON, Bulgaria, Oxford University Press Inc., New York, 2007, 259
• [6]Ulf BRUNNBAUER, ''Drevna nacionalnost i vjekovna borba za državnost: historiografski mitovi u Republici Makedoniji'', Historijski mitovi na Balkanu (ur. Husnija Kamberović), 2003, Sarajevo, 295-296
• [7]Marko PIJOVIĆ, ''Demistificiranje ''etniciteta'' '', Historijska traganja, 10/2012., 111
• [8] Roumen Daskalov, Modern Bulgarian History: From Stambolov to Zhirkov, CEU Press, Budapest -New York, 2011, 165
• [9] Isto, 167
• [10] Isto 170, 171
• [11] Isto, 182
• [12] Isto,185