Zemlje Milanskog Gospodara

(Danas dio: Lombardija i Emilia Romagna u Italiji)

Sjeverni i srednji dio Apeninskog poluotoka je činio šarolik mozaik, često suprotstavljenih, gradova-država organiziranih u komune. Temeljno je obilježje komunalnog ustroja djelomična ili potpuna samostalnost komune u odnosu na vladare, velikaše i ostale nositelje političke i upravne vlasti u državi, u njihovom slučaju u Svetom Rimskom Carstvu. Privrženost svom  gradu (Milano, Pavia, Verona, Padova, Firenza, Brescia itd), vlastitoj maloj domovini, odnosno snažan lokalizam, postaje prevladavajući identitet tamošnjeg društva u smislu pripadnosti nekojoj većoj zajednici. Pri kraju 13.st. Milano je vjerojatno bio najnapučeniji grad katoličke Europe. Početkom 14.st. on prestaje biti komunom da bi postao signoria, čime se označuje vrsta političkog poretka u gradu-državi u kojem je autoritet što su ga zadobili signore i njegova porodica nadomjestio ili nametnuo nad ovlastima postojećih komunalnih tijela. Ubrzo se većina komuna padske nizine pretvorila u signore ove ili one ugledne obitelji. Sve obitelji su bile poznate i poznate po viteškoj tradiciji, koje su stavile na raspolaganje svoju nadarenost za zapovijedanje gradu, u kojem su se nastanile već odavno.

Obitelj Visconti vladala je Milanom od 1277. Do 1477., prvo kao Signore (Lord), a zatim i vojvode od 1395. S obzirom da je tada nastalo Vojvodstvo Milano unutar Svetog Rimskog Carstva. Između 1378 i 1402. vojvoda Milana Gian Galeazzo Visconti uspio je, nizom ratova i odvažnim udarima osigurati kontrolu ne samo nad Lombardijom i nad većim dijelom Emilije s Bolognom, već i nad Veronom i Vicenzom. Tako je Iz dugog niza ratova druge polovice 14.st. i prve polovice 15.st., Milansko vojvodstvo pod obitelji Visconti izašlo je veće i jače nego nijedna druga država na Poluotoku.