Rajhkomesarijat Ukrajine

(Danas: središnja Ukrajina)

Prvotno, određeni dio Ukrajinaca je pozdravio Nijemce kao osloboditelje. Dugo je postojalo rasprostranjeno uvjerenje da je Njemačka, kao priznati neprijatelj Poljske i SSSR-a, prirodni saveznik Ukrajinaca za postizanje njihove neovisnosti. Iluzija se brzo razbila. Ubrzo nakon operacije Barbarossa, OUN-B proglasio je nezavisnu ukrajinsku državu 30. lipnja 1941. godine u okupiranom Lvivu, dok je regija bila pod kontrolom nacističke Njemačke. Kao odgovor, nacističke vlasti su potisnule vodstvo OUN-a. Daleko od potpore ukrajinskim političkim težnjama, nacisti su ubrzo priključili Galiciju Generalnom Gubernatorstvu, vratili Bukovinu u Rumunjskoj i dali Rumunjskoj nadzor nad Transnistirom s glavnim gradom u Odesi. Ostatak je organiziran kao Reichskommissariat Ukrajina. U takvim uvjetima 1942. godine, OUN-B je osnovao ukrajinsku vojsku (UPA), koja se bavila gerilskim ratovima protiv nacističke Njemačke, sovjetskog partizanskog pokreta i raznih poljskih frakcija. Njihov krajnji cilj je bila neovisna i ujedinjena ukrajinska država. [1]

Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), osnovana 1929. godine na ukrajinskim područjima koji su uključeni u Poljsku nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1940., nakon ubojstva prvobitnog vođe Yevhena Konovaletsa 1938. godine, OUN se podijelio na dvije suprotstavljene frakcije: OUN-M i radikalniju OUN-B. Radikalizaciji ukrajinskog nacionalizma u međuratnom razdoblju prethodili su brojni uzroci: poraz ukrajinske revolucije 1917-21, postupci poljske vlasti prema ukrajinskoj manjini u Poljskoj, sovjetski progoni, zatvaranja i ubijanja nepodobnih Ukrajinaca, agrarna politika sovjetske vlasti što je uzrokovala smrt milijuna Ukrajinaca od gladi itd. Iako slična u nekim pogledima, ideologija OUN-e se ne može poistovjećivati s nacizmom ili fašizmom, već je ona proizvod domaćih prilika, a ne vanjskog utjecaja. Karakterizira ju vjerovanje da je nacija najveća vrijednost, karizmatični vođa, antiparlamentarizam, anti-komunizam, antisemitzam sa snažnim stereotipnim identificiranjem Židova s boljševicima, mržnja prema Poljacima, Rusima, Moskvi itd. I naravno, kao i svi drugi nacionalni ideolozi i političari, i oni su tvrdili da su ukrajinski nacionalizam i nacija stari tisuću godina.[2]

Međutim, Nijemci nisu iskoristili te elemente već su uspostavili Reichskommissariat Ukrajine koji je bio podređen Njemačkom ministarstvu okupiranih istočnih područja Alfreda Rosenberga. Oni su u svojim rasističkim teorijama Ukrajinu vidjeli kao Lebensraum za njemački narod. Reichkomesari su tretirali Ukrajince kao "bijele crnčuge" jer, kako su tvrdili, '' teritorij Ukrajine će biti izgrađen kao kolonija''. [3]

Ipak, i nacistički vrh se razilazio po pitanjima budućih planova za Ukrajinu. I dok je Rosenberg želio uvažiti ukrajinske želje za nezavisnošću budući da je, pozivajući se na vikinšku prošlost i osnutak srednjovjekovne države Kijevske Rus kada je Kijev bio centar države s nordijskom vladajućom klasom, Hitler nije želio nikakvu autonomnu državu s vojnom silom zapadno od Urala - što radi sigurnosti Njemačke, što radi ostvarivanja Lebensrauma i ukorijenjenog mišljenja o slavenskoj nižoj rasi. Također, shvaćao je i važnost njenih plodnih ravnica koje bi Njemačkoj bile opskrbljivač hranom.[4]

• [1] ''Ukraine. The Nazi occupation of Soviet Ukraine'', https://www.britannica.com/place/Ukraine/The-Nazi-occupation-of-Soviet-Ukraine#ref404619
• [2] David R. Marples, Heroes and Villains: Creating National History in Contemporary Ukraine, CEU Press, Budapest, New York 2007., 79, 284, 285, 286
• [3] Wendy Lower, Nazi Empire-Building and the Holocaust in Ukraine,  The University of North Carolina Press, 2005,109
• [4] ''Ukraine in German Strategic Plans''http://litopys.org.ua/ukrxx/e13.htm