Europsko prvenstvo 1030.

Iz nekadašnje Istočne i Zapadne Franačke izrasli su Francuska na čelu s dinastijom Capet i (Sveto) Rimsko Carstvo i Francuska sa dinastijom Saksonaca koju su kasnije zamijenili članovi dinastije Salijskih Franaka. U Prvoj polovici 11.st. poljski kralj dominira srednjoistočnom Europom. Danski je kralj Knut postao gospodar Sjevernog mora i Baltika uspostavivši vlast nad Norveškom i Engleskom. Zemlja Rusa na istoku, kao i islamski Omjedski kalifat na Pirinejskom poluotoku proživljavaju građanske ratove oko prijestolja. Na Siciliji, a zatim i jugu Apeninskog poluotoka, stiže šaka pustolova iz francuske Normandije koja će ubrzo s tih područja istisnuti podjednako i Bizantince i Saracena. Općenito je kraj 10. i početak 11.st. bio je u znaku prihvaćanja kršćanstva od strane vladara i političkih elita u srednjoj, istočnoj i sjevernoj Europi, ali i tamošnjeg organiziranja crkvene hijerarhije. Poljska za Mješka, Ugarska za Vaika koji postaje Stjepan (sveti Stjepan) i kralj, Danska za Haralda Plavizubog, Norveška za Olafa Tryggversona i Švedska za Olafa Skortkonunga. Dok je Kijevski knez primio kršćanstvo preko Bizanta, kao i ranije bugarski i srpski vladar.

 Za razliku od elita, pokrštavanje ostatka naroda nije bilo pitanje trenutka već višestoljetni proces. Čak i nakon više stoljeća formalnog prihvaćanja kršćanstva, mnogi su se i držali starih, poganskih običaja i vjerovanja. Nasilna pokrštavanja pogana su po pravilu bila popraćena zabranama štovanja poganskih kultova, progonima i pokoljima. Budući da su među brojnim ''preobraćenim'' narodima poganska vjerovanja i običaji ostali i nakon pokrštavanja, Crkva se, pored misionarskog djelovanja, služila i religijskim kompromisima, odnosno jednostavno je preuzimala određene atribute i simboliku poganskih božanstva, dodjeljivala im ''povijesne pothvate'' ili preoblikovala njihova imena te njihove priče pripisivala svojim svecima. Veliku ulogu u širenju i jačanju kršćanstva Crkva je postigla stvaranjem kulta svetaca, čije životne priče pune iskazivanja hrabrosti, žrtvovanja, suosjećanja, humanosti služe kao model za život drugih vjernika. Također, zaštitnička uloga svetaca se kod kršćana očitovala u najrazličitijim potrebama i kritičnim trenucima, kod bolesti ili zaštite sebe, drugih, polja, stoke itd. Naročito su važni bili kultovi svetaca mučenika, koji su sa svojom smrću pružali primjer ustrajnosti na kršćanskoj vjeri. Proširio običaj štovanja relikvija svetaca, odnosno ostataka njihovih tijela ili pojedinih predmeta, za koje se vjeruje da mogu podariti blagoslov i izvodit čuda. Također, služili su i za učvršćivanje vjere nekim fizičkim dokazom, ali i za davanje važnosti gradu. Kršćanstvo se ponašalo ne samo kao religijska zajednica koju povezuje vjera u istog Boga, već i kao narodnosni fenomen sa zamišljenim praroditeljima čovječanstva, odnosno mitskim precima od kojih kršćani prema vjerovanjima svi ljudi vuku podrijetlo, te “Svetom zemljom”(Judeja, tj. Palestina) vrlo bitnu za kršćane kao kolektiv. Stvaraju se i ‘'rasne'’ genealogije'', gdje Noa potječe od Adama, a Noini sinovi začetnici su ljudskih ‘'rasa'’. Pa tako od Jafeta potječu Europljani, od Sema Azijci, a od Hama Afrikanci, nad kojima je kletva zbog koje su osuđeni da služe kao robovi. Klerici vjeruju da je raznolikost jezika jedna od posljedica prvog grijeha, a za to zlo optužuju majku svih poroka: Babilon.