Srpsko carstvo

(Danas dio: centralna i južna Srbija, juoistočna BiH, Crna Gora, Makedonija, Albanija, sjeverna Grčka, zapadna Bugarska)

Srednjovjekovna država Srbija, s jezgrom između rijeka Drine i Ibar, povisila u rang kraljevstva početkom 13.st. kada je episkop Srpske pravoslavne crkve sv.Sava okrunio svog starijeg brata Stefana. Ubrzo će zatim i pod Savinim vodstvom Crkva postići autokefalnost, odnosno postati crkveno nezavisni član pravoslavnog zajedništva.

Država vrhunac doživljava tijekom vladavine Dušana Nemanjića (vl.1331-1355) kada su se njene granice protezale preko gotovo cijelog Balkanskog poluotoka s izlazima i na Jadransko, Jonsko i Egejsko more, Takva  teritorijalno povećana, smatrala se nasljednicom oslabljenog pravoslavnog Bizantskog carstva, što će se očitovati proglašenju Dušana ''carem Srba i Grka'' i u preuzimanju motiva iz tadašnjeg bizantskog grba dinastije Paleolog (Križ s početnim slovima (β) (njihova slogana „Car Careva caruje carevima” (grč: βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων). Naravno, kao i kod svih srednjovjekovnih država, tako ni Dušanova država, ili slikovito nazvana ''Carstvo'', nije bila u etničkom smislu ''srpska'' već je samo označavala multijezični i multietnički teritorij gdje je u određenom razdoblju dinastija Nemanjića protezala svoju vlast. Golemo teritorijalno proširenje je bilo moguće zahvaljujući kako njegovim sposobnostima, tako i slabostima onoga što je bilo preostalo od Bizanta.

Ipak, Dušanovo ''carstvo'' se brzo raspalo poslije njegove smrti kada je na scenu nastupilo više lokalnih velikaša. Razjedinjena kakva je bila, Srbija je imala malo šanse da se odupre na duže staze pritisku nove sile u usponu – Osmanlija, koji su počeli nakon Kosovske bitke (1389). Iako se s tom bitkom malo što promijenilo, budući da su osmanska osvajanja stala, a Srbija će biti pokorena tek sredinom 15.st, mitovi o Kosovskoj bitci će se u budućnosti naći u samom središtu srpskog nacionalnog identiteta. Naime, priča je sadržavala elemente potrebne za izgradnju i održavanje srpskog nacionalnog identiteta: herojstvo, sjećanje na zlatno doba, uzroke njegovog nestanka u vidu nesloge, propast kao pouku, gajenje osvetničkog duha prema Drugom (muslimanima), čekanje trenutka u kojem će se stara sloboda i moć ponovno vratiti itd.