Kraljevstvo Nortumbrija

 (Danas dio: sjeverna Engleska, južni dijelovi Škotske)

Općenito, kraljevstva na Otoku nisu bila politički ujedinjena (sve do 10.st.), a trajna i djelotvorna kontrola nad većim dijelom Britanije nalazila se izvan domašaja ijednog od njih te se sve svodilo na nečiju prevlast u određenom razdoblju. Kraljevstvo Nortumrbije je svoj vrhunac imalo u 7.st., do poraza od Mercije (678) i Pikta (685). Nortumbrija je već krajem 8.st. bila izložena pljačkaškim napadima Vikinga, čiji će pritisak u idućem stoljeću osjetiti sve priobalne regije, ali će ju tek šezdesetih godina pregaziti tzv. Danska velika vojska (sinovi Ragnara Lodbroka), koji će uostalom poharati i gotovo cijeli srednjoistočni dio Otoka, dok je Wessex bio prisiljen na plaćanje danka.

 Jezik Nortumbrije se razlikovao od jezika kraljevstava Merije, Kenta i Wessexa, a i općenito govor istočnih i sjevernih dijelova Otoka bili su pod snažnim utjecajem staronormanskog zbog vikinške vlasti i naseobina početkom 9.st. Ipak, zbog svoje sličnosti možemo ih sve strpati u kategoriju staroengleskog jezika koji svoje korijenje nalazi od skupa Anglo-Frizijski ili sjevernomorskih germanskih dijalekata s kojima su Angli, Sasi i Juti pričali kada su osvajali Otok, što je ujedno značilo i potiskivanje jezika tamošnjih romano-keltskih plemena. Nortumbrija će formalno zadržati svoju neovisnost do sredine 10.st., ali se više nikada neće vratiti staroj slavi. Njene sjeverne granice (smanjene do rijeke Tweed) će služit, pak, za uspostavu zemljopisnih i političkih odnosa onog što su, znatno kasnije, postale Engleska i Škotska.