Europsko prvenstvo 1825

Za razliku od monarhističkih sila kontinentalne Europe, Velika Britanija se, kao jedina kolonijalna sila, posvetila stvaranju svjetskog imperija, dok joj je u Europi najvažnije bilo održavanje ravnoteže između kontinentalnih država jer bi svako pretjerano jačanje određene europske države ugrozilo njene imperijalne interese. Na Bečkom je kongresu skrojena i nova politička karta Europe. Na ruševinama ukinutog Svetog Rimskog Carstva (1806) stvoren je Njemački savez (Deutscher Bund), a Austrijsko Carstvo je sa sjevernom i istočnom jadranskom obalom postalo i pomorska sila. Španjolska, pak, gubi sve svoje talijanske posjede, i većinu američkih kolonija. Istovremeno u jugoistočnoj Europi, točnije na teritoriju pod vlašću ili kontrolom Osmanskog Carstva, započinju ustanci i formiraju se tajna revolucionarna društva pravoslavnih naroda (Grci, Srbi, Vlasi, Moldavci) s ciljem postizanja autonomije ili potpunog osamostaljivanja. Unatoč restauracijskoj politici u razdoblju poslije 1815. u zapadnoj Europi dolazi do dvije uspješne revolucije – u Francuskoj i Belgiji (1830-31), koje rezultiraju ustavima kojima se ograničava vlast monarha, što će ujedno biti i preokret u europskoj povijesti jer je bilo jasno da se svijet više nije mogao vratiti na ono što je bio prije revolucije.

Ipak, nezadovoljstva će kulminirati 1848. kada će srednju Europu (Francuska, ''talijanske države'', Njemački Savez i Austrijsko Carstvo, Vlaška) pogoditi val revolucija koje su se međusobno razlikovale u određenim nacionalnim zahtjevima  – ravnopravnost, ujedinjenje, oslobođenje ili nezavisnost. Iako je ustanak jednog grada utjecao na pokretanje ustanka u drugom, oni nisu međusobno bili povezani. Ipak, zajedničko svim revolucijama je bilo zahtijevanje sudjelovanja ''predstavnika naroda'' u političkom životu države i protivljenje legitimnosti vladara od ''milosti božje''. Revolucionarna zbivanja su najduže trajala u Ugarskoj i sjevernotalijanskim područjima (sredina 1849), odnosno ondje gdje je ključno bilo pitanje nacionalnog oslobođenja. S druge strane, u gotovo svim preostalim dijelovima su se revolucije počele smirivati već od sredine do kraja 1848. budući da dolazi do kompromisa između konzervativnih snaga i buržoazije kojoj se obećava stvaranje društvenih uvjeta za njihov privredni uspon u zamjenu za odricanje od političkih sloboda. Iako propale, revolucije će ostaviti dubok trag na branitelje starog režima koji su shvatili će ubuduće pri sudjelovanju u političkom životu morati uzeti u obzir i predstavnike naroda. Također, monarsi su shvatili da željeno poduzimanje industrijalizacije zemlje (razvoj tekstilne industrije, rudarstva, metalurgije,  prometa itd.) podrazumijevalo i preinaku društvenih struktura. Naime, industrijalizacija zahtijeva i povećanu radnu snagu koja se mogla postići preobrazbom seljaka u industrijskog radnika, a da bi seljak uopće mogao odvojit se od svoje zemlje bilo je potrebno rušenje feudalnog sustava. To će se, prije ili kasnije, i dogoditi u svim europskim državama.