Zemlje Ugarske Krune

   (Danas dio: Mađarska, Hrvatska, zapadna Rumunjska, sjeverna Srbija, sjeverna BiH, Slovačka)

   Uspon Ugarske započeo je s vladarom Vaikom iz dinastije Arpad koji je nakon proglašavanja kraljem oko 1000. godine i pokrštavanja uzeo ime Stjepan I. (vl. 997.-1038.),a zbog organiziranja crkvene hijerarhije u Ugarskoj, kojoj je prethodio krvavi obračun s poganskim pristašama, dobit će pridjev ''Sveti''. Kao i u primjeru Poljske, utemeljenje crkvene organizacije neposredno povezane s Rimom, utjecat će na stvaranje neovisnosti od (svetorimskog) cara. Ugarski su kraljevi širili svoju vlast na istok gdje su na prijelazu s 10. na 11.st. osvojili područje Transilvanije (ili Erdelja), koje će kao pogranično područje često izloženo napadima vanjskih neprijatelja (Kumani) imati veliku autonomiju. Na jugu su državu proširili do Jadrana gdje se početkom 12.st. ugarski vladar okrunio za kralja Dalmacije i Hrvatske.

   Ne postoje pouzdani dokazi je li ugarski kralj pripojio ili pridružio (u smislu personalne unije) Dalmaciju i Hrvatsku, ali jasno je da je velika udaljenost od kraljevskih sjedišta u Panonskoj nizini (Ostrogon, Stolni Biograd, Višegrad, Budim) hrvatskom plemstvu ostavljala dovoljno prostora za samostalno djelovanje na području Hrvatske koja se nalazila na dinarskom zaleđu istočnojadranske obale. Što se tiče, pak, ''bizantske'' Dalmacije, ona ionako do početka 15.st. i učvršćenja mletačke vlasti, nije postojala kao nekakva jedinstvena cjelina. Zatvoreni u svoje komune, njeni su gradovi samostalno odlučivali o svojoj sudbini. Tako je primjerice, sredinom 13.st. Trogir, za razliku od Splita, bio odan kralju Beli IV. (1235-70.), dok je Zadar bio u rukama Venecije. Također, tijekom 13.st. na dijelu savsko-dravskog međurječja, točnije Zagrebačke biskupije, počela se oblikovati Slavonija koja je, kao i Transilvanija, imala relativnu autonomiju unutar Kraljevstva.

   Prvu polovicu 13.st. na društveno-političkom planu obilježili su : izdavanje tzv. Zlatne bule- isprave s kojom su se razgraničavala prava kralja i prava plemstva u korist potonjih, razvoj gradova kao posljedica dodjeljivanja statusa Slobodnih kraljevskih gradova i naseljavanja germanskog stanovništva (osobito u Transilvaniju). Nadalje, sredinom 13.st. dolazi do invazije Mongola koji su prethodno poharali Istočnu i srednju Europu, te, kao posljedica toga, stvaranje tzv. Banovina - vojno-upravnih jedinica na graničnim područjima uz Savu i Dunav i izgradnja snažnih tvrđava diljem Kraljevstva kako bi se spriječili budući slični napadi. Također, ugarski kraljevi su na papin poziv bili zauzeti i križarskim pohodima protiv heretičkih Krstjana u Bosni, koji su poslužili kao izgovor za političkim podvrgavanjem tamošnje vlasti i njenog područja.

   Općenito, u vođenju države je važnu ulogu imala velikaška elita od otprilike pedesetak obitelji od kojih je veći dio bio u Ugarskoj. Nakon izumrća posljednjeg člana vladarske obitelji Arpad (1301.) dolazi do borbi za prijestolje, a kao pobjednici će izaći ogranak obitelji Anjou (1301.-1386.), čiji su bliski rođaci tada vladali Napuljskim kraljevstvom.