Zlatna Horda

Danas dio: središnja i jugoistočna Ukrajina, južna Rusija, Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan.

Nakon što su već poharali Kijevsku Rus, sredinom 13.st. golemi tatarski kanat sa središtem na području južne Volge, što je obuhvaćao i Kazahstab, velik dio zapadne sibirske nizine, regije Urala i teritorije sjeverno od Kaspijskog i Crnog mora, počinje pokazivat tendencije odvajanja od jedinstvenog Mongolskog Carstva te stjecanja te stjecanja vlastite države, poznate pod ruskim nazivom Zlatna Horda. Sami Mongoli su ju zvali Ulus Jochi, prema najstarijem sinu Đingis Khana. Proces odvajanja od mongolskog svijeta bio je vidljiv i u kanovom prihvaćanju islama. Inače, pojam Tatara će se mijenjati sa stoljećima. U 13.st. tim imenom se nazivao samo vladajući turkijsko-mongolski sloj u zemljama koje je držala Zlatna Horda, a kasnije, u doba raspada tatarskih kanata ime će se početi upotrebljavati i za šire slojeve stanovništva.

 Tatari su dopustili autonomno funkcioniranje ''ruskog' društva, osobito Pravoslavne crkve koja je tada dovršila pokrštavanje sela, a knezovi su kod kana morali ići po pisano priznanje vlastitog gospodstva i izvještavati o onome što su činili oni i njihovi podanici. Tatare je najviše zanimalo financijsko iskorištavanje knezova, a gušili su eventualne pobune i intervenirali u slučaju sukoba među knezovima ako bi to moglo naštetiti njihovim interesima. Početkom 14.st. kan je priznao moskovskom knezu i njegovim nasljednicima titulu ''velikog kneza'' koju je doslovno oduzeo Kijevu, kao i pravo da uz pomoć svojih posrednika skuplja poreze za Zlatnu Hordu u svim ruskim kneževinama. Zlatna Horda će se raspasti u 15.st., ali će njeni ostaci, prvenstveno krimski Tatari što žive između Volge i Crnog mora, opstati sve do 18.st. zahvaljujući podršci Osmanlija čiji su bili više-manje poslušni vazali.