Njemačko carstvo

(danas: Njemačka, Šleska u Poljskoj, Elzas i Lotaringija u Francuskoj, dijelovi Afrike)

U samoj Njemačkoj dolazi do velikog napretka tehnologije, izgradnje željezničke infrastrukture, izgradnje najmodernije i najučinkovitije lučke opreme u cijeloj Europi te širenje brodarske nazočnosti po cijelom svijetu, dok njemačka sveučilišta postaju vodeća u kemiji i biokemiji. Tada počinju osnivati i svoje prve kolonije u Africi, u kojima će se naročito isticati s brutalnošću kao na primjer u istrebljivanju naroda Herrea u jugozapadnoj Africi ili, poput Španjolaca na Kubi ili Britanaca u Južnoj Africi, otvaranju koncentracijskih logora koji za cilj imaju okupiti nesagledivo velik broj po koloniste potencijalno opasnog domaćeg stanovništva. Upravo će njemačka i belgijska prisutnost u Africi potaknuti Britance i Francuze u njihovoj kolonizaciji afričke unutrašnjosti, koja je do tada bila ograničena tek samo na obalna područja gdje su osnovali pomorske stanice i trgovačka središta.

Već krajem 19.st. postaje naglašeniji plan nacionalista Njemačkog Carstva o širenju njemačkog stanovništva, a time i jezika i kulture, na nenaseljena i slabo naseljena područja slavenskim zemljama, od Baltika do Jadrana (Drang nach Osten). Upravo zbog tih planova, Bismarck nije nakon protjerivanja Austrije iz Njemačkog saveza (1866) uzimao njen teritorij ili dokrajčio njenu moć budući da bila potrebna kao saveznik u planiranom širenju na Istočnu i Jugoistočnu Europu. Također, planirala se i ekspanzija prema Dardanelima, Sredozemlju i Srednjoj Aziji što se namjeravalo postići većim gospodarskim i političkim zbližavanjem s Osmanskim Carstvom, što se najbolje ogledalo u planiranoj izgradnji pruge Berlin-Bagdad.