Španjolsko carstvo

(Danas dio: Španjolska (bez Katalonije), dijelovi Čilea, Bolivije, Perua, Kuba, dijelovi SAD-a (Flordia)

Francuska je prvo zauzela Portugal (1807.), bez čije pouzdane kontrole nije mogla funkcionirati kontinentalna blokada Velike Britanije, a zatim je svrgnuta španjolska kraljevska obitelj (1808.) na čije je mjesto Napoleon postavio brata. Ubrzo izbija dugogodišnji (1808-14). protunapoleonski rat, koji je istovremeno bio i građanski budući je nasuprot ''domoljuba'' postojali i pristaše Napoleonovih reformi, zvani Afrancesadosi. Među ''domoljubima'' valja pak razlikovati osobito antirevolucionarne tradicionaliste (među nižim klerom, ruralnim plemstvom i narodom) te liberale koji su u Cadizu (1812.) donijeli ustav koji bi donekle ograničio vlast španjolskog monarha.

Sa snažnim otporom konzervativnog naroda, pod vodstvom rojalista i klera, i pojavom španjolskog nacionalizma, nastalog u sukobu sa stranom francuskom vlasti, Napoleon nije uspio zauzeti cijeli poluotok. Pobožni narod poput Španjolaca nije mogao prihvatiti francuske revolucionarne reforme te su ustali da oružjem brane svoju crkvu i vladare od stranaca i bezbožnika. Zadovoljni životom koje im je Bog dosudio, pod vladarima koje im je dosudila ‘’Božja milost’’, bili su jednostavni, moralni, mirni i imuni na rušilačko djelovanje  razuma. Ipak, nakon poraza Napoleona I povratka na prijestolje, kralj ponovno uspostavlja nakratko zabranjenu inkviziciju i apsolutnu monarhiju, dokidajući ustav iz Cadiza.

Istovremeno s Napoleonovim osvajanjem Španjolske dolazi do borbi nacionalističkih pokreta u Latinskoj Americi (Argentina, Urugvaj, Čile itd) s ciljem odvajanja od središnje španjolske vlasti u Madridu. Kolonijalizam je bio glavni uzrok stvaranja nacija u Latinskoj Americi, a upravne pokrajine španjolskog i portugalskog imperija bile osnovom i granicama tamošnjih novih nacionalnih država te, dakle, i njihovih nacija.