Rusko carstvo

Rusko carstvo se u 17.st. moralo pomiriti s napredovanjem Švedske i Poljsko-Litavske države na zapadnim granicama, a do obrata je dolazi za Petra Velikog (1682.-1725.) iz dinastije Romanov, kada je Rusija počela odmicati od elemenata mongolske baštine. Prvo je ušao rat za osvajanje toplih mora, počevši od Azova na Crnom moru do Baltika gdje se upustio kao saveznik Danaca u Sjevernom ratu protiv Švedske (1701.-22.) čiji će pak epilog biti uspostavljanje ruske prevlasti na Baltiku. Doduše, njezin gospodarski uvoz uvelike ovisio o engleskom kapitalu i tehnologiji, a i engleski brodovi su bili ključni za njihov izvoz. Impresioniran kulturnom nadmoći Zapada i želeći ostvariti grandiozan projekt okretanja ruskog društva prema Europi, Petar se upustio u proces prisilnog pozapadnjavanja pri čemu je mijenjao velik dio dotadašnje ruske tradicije. Ograničio je moć Pravoslavne crkve, a interese plemstva podredio je interesima države.

 U književnosti, kao i na dvoru, dolazi poplave njemačkog i francuskog kulturnog utjecaja, a još u 19.st mnogi će aristokrati govoriti francuski. Najveći simbol pozapadnjavnja bilo je osnivanje nove prijestolnice – Sankt Petersburga, na obalama Baltika, koja je trebala zamijeniti Moskvu s njezinim srednjovjekovnim i vjerskim asocijacijama. Petrove reforme pretvorile su Rusiju u veliku silu, ali i uvele duboku podjelu u rusko društvo i kulturu. Plemstvo se tijekom 18.st sve više pozapadnjivalo udaljujući se sve više od svećenstva, trgovaca i seljaštva koji su ostali vezani za tradicionalnu kulturu. Što pod njim, što pod njegovim nasljednicima u 18.st, osobito Katarine Velike, Rusija se silno proširila, osvojivši duž Crnog mora, područja istočno od Sibira te veći istočni dio Poljsko-litavske države, koja će diobom teritorija njenih susjeda i nestati do kraja stoljeća.