Osmansko carstvo

(Danas dio: Turska, Bugarska, Grčka, Albanija, BiH, središnja Srbija, Rumunjska, Makedonija, Cipar, Egipat, Libija, Tunis, Izrael, Sirija, Libanon)

Poraz Osmanlija pri opsadi Beča (1683.) je bila prekretnica u višestoljetnoj borbi između kršćanstva i islama. Odmah zatim je pod okriljem pape formirana Sveta liga - savez Poljske, Habsburške monarhije i Venecije, a cilj svake članice je bio povratak teritorija u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi te Sredozemlju koja su im Osmanlije tijekom ranijih stoljeća preoteli. Najviše uspjeha je imala habsburška carska vojska čija su osvajanja dosegla granicu s Osmanskim Carstvom na Savi i Dunavu. ''Oslobodilački ratovi'' kršćanskih zemalja dogodili su se gotovo istovremeno s počecima dubokih promjena u zapadnjačkom zamišljanju i prirode i vlasti.

 Moć Osmanskog Carstva je od 18.st. bila u stalnom opadanju. Osim čestih izmjena na državnom vrhu i korupciji, zbog neograničene vlasti religije u muslimanskom svijetu nije bilo znanstvenog napretka u usporedbi s europskim kršćanskim država gdje su vladari, prosvijećeni apsolutisti, aktivno podupirali razvoj znanosti. Europski put do znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva temeljio se na kršćanskom načelu odvojenosti Crkve i države, dok, za razliku od Biblije, Kuran ustraje na neodvojivosti Božjeg zakona i svake vlasti ustrojene na islamskim temeljima. Također, počinju sve više uzdizati muslimani-slobodnjaci: zakupci poreza radili su za vlastiti džep i središe je postupno gubilo kontrolu nad perifernim dijelovima Carstva. Međutim, osim navedenih unutrašnjih razloga, Carstvu je prijetio raspad njegovog ogromnog teritorija u Europi, Bliskom istoku, srednjoj Aziji i Sredozemlju i zbog ambicija suparničkih velikih sila, uglavnom Velike Britanije, Rusije i, manje, Francuske, što je uzrokovalo gotovo stalnu krizu – tzv. istočno pitanje, što će potrajati do kraja Prvog svjetskog rata.