Švedsko kraljevstvo

(Danas dio: Švedska (bez Skanije), Finska, Estonija, dijelovi sjeverne Njemačke)

Budući da su sve skandinavske elite prihvatile luteranstvo u doba reformacije, prva će polovica 17.st. proći u njihovoj angažiranosti u Tridesetogodišnjem ratu, što će za posljedice, između ostalog, imati izrastanje Švedske u veliku europsku silu. I dok je pokušaj danskog kralja da stane na čelo protestantskih zemalja završila neuspjehom, što je ujedno bilo pogubno i za kraljeve ambicije i Dansku. Švedska je pod Gustav II. Adolfom (vl.1611-32), uz već ranije osvojene strateške točke na Baltiku istočnu Kareliju, Ingermanlad, Livoniju, do 1648. Pod svoju vlast stavila dio Pomeranije i Bremenskog vojvodstva. Nekoliko godina kasnije Švedska se još jednom proširila na račun Danske (Prvi sjeverni rat 1654-1660), s trajnim zauzimanjem Skane, Hallanda i Blekinge. Iskoristivši poljsko-ruski rat (1655), švedski kralj je zauzeo velik dio poljskog teritorija.

Sve zajedno joj je osiguralo kontrolu prolaza između Sjevernog i Baltičkog mora te kontrolu nad ušćima svih rijeka od Neve do Wessera, osim Visle, i prikupljala carine na svim lukama od Narve do Wismara. Osnivaju se trgovačke kompanije po uzoru na nizozemske, a trgovačka je mornarica u ekspanziji. Švedski je bakar dominirao europskim tržištem. Proizvodnja željeza i ratna industrija doživljavaju puni procvat. Nijedna baltička zemlja nije se mogla nositi s dinamičnošću švedskog gospodarstva. Ipak, dojam veličine i sjaja djelomično je ovisio io slabostima velikih rivala. Već do kraja stoljeća njena snaga će polako padati zbog neprekidnih ratova protiv Danske, Rusije, Nizozemske i Brandenburga što će uzrokovat porast državnog duga i tešku financijsku situaciju, ali i zbog dugotrajne oružane borbe švedskog seljaštva protiv velikaša, koji su prigrabili gotovo dvije trećine obradive zemlje i šuma.